Sirijske izbjeglice koji nemaju ništa spasile su me od gladi i mraka
Na karti sam ucrtavao svoje biciklističke jubileje na svakih tisuću kilometara. Obično su bili u nekim manjim zaseocima pa je prvi na putu od Zagreba do Teherana bio pred Tiranu, drugi u selu zapadne Turske, a treći negdje nakon Kapadokije. Uz njih dolazi i neka mudrost koja se pokupi uz cestu, a na 3.000. kilometru ubilježio sam sirijsku tragediju.
Izbjeglice uz cestu Foto: Marko Matijević|srednja.hr
Dva tjedna ranije oprostio sam se s Europom i napunio baterije u Kapadokiji za jubilej od 3000 kilometara koji se pojavljivao na horizontu. Nastavio sam dalje pedalirati po cesti D300, vjernoj suputnici od Egejskog mora do jezera Van na istoku Turske.
Jubileji na biciklu su pomalo samotni, umjesto šampanjca običaj je proslaviti uz novu lekciju koju vam put priredi. Na prethodnom me je Erkan u malom selu Mersinci naučio o milosti, kada je iz svojeg ureda na benzinskoj pumpi izvukao kauč za umornog i prljavog stranca iz Hrvatske. Htio je da se osjećam sigurno u Turskoj dok su se njegovi Kurdi borili za živu glavu u susjednoj Siriji. Pitao me kako je moguće da zapad mirno gleda na ubijanje kršćana u kulturno najbogatijem dijelu svijeta.
Tuđi problemi nam se čine dalekima, ali nisu zato nestvarni
Nije mogao shvatiti da se na televiziji stalno prikazuju grozne slike iz mjesta udaljenih nekoliko stotina kilometara od benzinske, a da mi čekamo skršenih ruku. Nisam mu mogao objasniti da je taj problem za naše političare predalek pa tako i praktički nevidljiv. Iskreno, nisam ga ni ja posve mogao pojmiti prije novog jubileja.
Pedalirao sam u doba Ramazana kroz planinski dio Turske gdje je nadmorska visina nerijetko zahtijevala da se penjem preko 2000 metara, spustim na 1000 i onda sve opet ponovim. U doba posta veći broj trgovina bio je zatvoren preko dana, a posljednju priliku za opskrbu kruhom, vodom i pekmezom naivno sam propustio misleći da me čeka veći grad u skoroj blizini.
Sumrak je bio sve bliže, planine i dalje jednako velike, a trgovine niti života nigdje u blizini. Pokoji ovčar s duhanom u jednoj i šibom u drugoj ruci. Do sljedećeg većeg mjesta bilo je 40 kilometara i očekivala me vožnja po noći, a susreta s kamionima bilo je dovoljno i tijekom dana.
Nogomet iza žice Foto: Marko Matijević|srednja.hr
Sirijci u Turskoj rade kao ispomoć na poljoprivrednim imanjima
Kako sam ulazio dublje u Tursku primjećivao sam sve veći broj šatora i improviziranih poljskih wc-a pokraj ogromnih polja u regiji Malatya svjetski poznatoj po marelicama. Te godine je suša bila prejaka, a veliko nevrijeme koje je trajalo samo nekoliko dana bilo je dovoljno za uništenje većeg broja plodova.
Sirijci koji su prebjegli u Tursku već su se tada brojali u milijunu, a nalazili su posao kao ispomoć na poljima u manje naseljenim mjestima u zamjenu za hranu i nešto novaca koje bi slali nazad svojima u Siriju. Nisu mi ti Turci izgledali kao da imaju puno toga, osobito radi suše, ali bilo je posve normalno da susjedima pruže sklonište te pomognu s hranom i ako je moguće poslom.
Ratni kamion s izbjeglicama
Pola sata prije potpunog mraka, stao sam uz improviziranu kućicu pokraj koje se nalazio parkirani kamion, a iz vrela vode opskrbio sam se za put koji je trebao trajati još nekoliko sati. Kako je to običaj u krajevima gdje su putnici visoko cijenjeni, okružilo me nekoliko ljudi od kojih sam ubrzo saznao da je kamion ovdje trajno parkiran i da dolazi iz Alepa, sirijskog grada teško pogođenim ratom.
Funkcija mu više nije bila transport, nego prenoćište za ratom zahvaćene izbjeglice koji su radili tijekom dana u poljima, prehranjivali se u okolnom selu i svakodnevno putem radija osluškivali vijesti o rodbini koja je ostala u gradu.
Kamion za spavanje Foto: Marko Matijević|srednja.hr
Imaju malo, ali su voljni pomoći
Preporučili su mi da ne putujem po mraku jer je put koji me očekuje težak, a ni mrak mi ne ide na ruku. Ponudili su smještaj u kamionu koji se u tom trenutku činio racionalnim izborom, ali me svejedno uhvatio strah od tih ljudi. Glavna boljka bila je za bicikl koji će provesti noć na cesti i postati laka meta za ljude loših namjera, ali oni su bili sve samo ne takvi.
Ljudi koji nemaju ništa osim tepiha na prašnjavom kamionetu u kojem spavaju, sa svim vrijednostima u jednoj torbi, nisu razmišljali niti sekunde kada su mi ponudili smještaj kao jednom od njih. Sve to uz jezičnu barijeru koja je nastala radi slabog engleskog s njihove i turskog s moje strane. Noć s deset ljudi koji sanjaju samo o miru prošla je uz malo sna i zvukove kamiona u prolazu.
Aktualni program na TV-u je onaj ratni
Ustali su u šest za posao, a mene su pozvali na doručak u obližnje selo. Sjeli smo u auto i došli do posljednje kuće u mjestu gdje su svakodnevno bili na doručku i večeri koje je pripremala Mustafina majka. Vojnik na dopustu koji se pripremao za odlazak u Dubrovnik na skup NATO saveza.
Ispitivao me o Hrvatskoj i Dubrovniku, ali mene su više zanimali ljudi s kojima sam podijelio tepih. Jedini je mogao pričati engleski i objasniti mi situaciju Hamita koji mi je noć prije znao reći samo war, Alep, family i refugee. Ostavio je oca i majka u gradu jer se nisu htjeli povući iz mjesta u kojem su odrasli, a on je u strahu da ne postane žrtva Daesha pobjegao u Tursku od kuda im šalje novac.
Priče tih desetak ljudi koje povezuje kamion bile su faktor koje su mi pomogle shvatiti da su vijesti koje sam gledao i čitao stvarnost nekog drugog čovjeka. Teško ih je prihvatiti kao istinitima iz udobnosti fotelje i jednostavne promjene gumba na daljinskom kada nisam bio raspoložen za njihove probleme. Ovdje je aktualan bio samo jedan program, onaj ratni, ali i u njemu našlo se prostora da se zbrine zalutali biciklist iz daleke i nepoznate kršćanske zemlje Hrvatske.
