‘Lovac u žitu’ autora Jerome David Salingera je redovito pri vrhu na listi lektirnih naslova koje maturanti zapravo žele vidjeti na eseju iz hrvatskog jezika. Manjeg je opsega nego na primjer ‘Zločin i kazna’, pisana je jednostavnije nego ‘Dundo Maroje’, te se čini pristupačnija srednjoškolcima. Upravo zato, a i zbog dezinformacija koje kruže Wikipedijom, ovo je knjiga koju je potrebno sagledati iz svih njezinih kuteva jer je puno kompliciranija, a i zanimljivija, nego što se čini na prvu.
Lovac u žitu
‘Lovac u žitu‘ je lektira iz prvog srednje, dođe na red taman nekad poslije ‘Zlatarovog zlata’. Čekam da me pogodi prvi kamen jer ‘Zlatarovo zlato’ nikada nisam dovršila. Jednostavno nije išlo. Kao kada si na kavi s dečkom za kojeg svi govore da je najbolji na svijetu. Đabe što je on drugima divan, kada je tebi dosadan. Pa sam bila skeptična i oko ‘Lovca u žitu’ i bila na rubu provalije da izgubim vjeru u dobru lektiru. Ali je Holden Caulfield ovoga puta nekoga uspio spasiti od pada u provaliju.
Jer upravo nakon ‘Lovca u žitu’ sam shvatila zašto su ti romani stavljeni jedan pored drugog – zato su si potpuno suprotni. I nije bilo čudno kada sam već na prvoj stranici bila zaljubljena u Holdena i cijelu Salingerovu priču.
Osobna iskaznica
Ime i prezime: Lovac u žitu
Ime oca: Jerome David Salinger
Godina objave: 1951.
Druga djeca istog oca: ‘Visoko podignite krovnu gredu, tesari’, ‘Seymour – uvod’, ‘Franny i Zooey’
Razdoblje: kasni modernizam
Mjesto radnje: New York
Ključni pojmovi: proza u trapericama, struja svijesti, uokvirena kompozicija, retrospektiva
Ovo nije još jedna fabula
Na početku romana se upoznajemo s Holdenom Caulfieldom, sedamnaestogodišnjim dečkom koji nam sam pripovijeda svoju priču. Ne životnu, već samo tri dana provedena u lutanjima New Yorkom, ali i to je dovoljno da dobijemo uvid u njegov život.
Izbačen je iz još jedne škole, Pencey Prep, pismo o izbacivanju je na putu njegovim roditeljima, pa odluči pobjeći. Odlazi u New York gdje se susreće sa starim znancima, pije alkohol, naručuje prostitutke, vraća se kući, ali prije svega, prisjeća se.
Naime, cijeli roman je zapravo Holdenovo sjećanje na događaje iz prošle godine, na ta tri dana u predbožićno vrijeme. On se retrospektivno osvrće na događaje i ne nalazimo ih povezane kronološkim redom već asocijativno, onim redom kako njemu padaju na pamet.
Tako je govorio Holden Caulfield
Ono što je zanimljivo u ovome romanu nije njegova fabula, koja je na neki način mizerna, već viđena i ni po čemu pretjerano zanimljiva. Ono što ovaj roman čini zanimljivim i vrijednim da se o njemu piše i razgovara jesu Holdenove misli i stavovi, način pripovijedanja korištenjem struje svijesti koja nas uvlači direktno u njegovu glavu.
Na jako puno mjesta se o Holdenu piše kao o nezreloj i neodgovornoj osobi koja se ne zna brinuti za sebe, a još manje za druge. Pokažite mi jednu zrelu i odgovornu osobu od 17 godina. Holden je tipičan tinejdžer i baš zato ga toliko obožavamo. To je ta takozvana ‘proza u trapericama’ koju je Salinger započeo upravo ovim romanom – doživljaji pripovijedani u prvom licu, ali to lice je lik mlade, pasivne, netipične osobe u sukobu sa svijetom odraslih.
Holdena more poprilično glupave stvari. Kamo odlaze patke iz Central Parka zimi? Kao, saberi se Holden. Ali ima i izražene stavove o filmu, o glumištu općenito, kojeg prezire iz dna duše, kao i sve odrasle osobe, on puši jednu za drugom, zalazi na mjesta gdje prodaju alkohol maloljetnicima, istražuje svoju seksualnost, unajmljuje prostitutku i odustaje od seksualnog nauma pred sami čin, bježi iz internata i od kuće zbog jedinica – tipično tinejdžersko buntovništvo.
Salinger je roman oblikovao uokvirenom kompozicijom, što nije novost, ali daje posebnu zanimljivost. Ne znamo gdje se točno Holden nalazi na početku romana, retrospektivno se vraćamo u događaje od prije godinu dana i kako slijede događaji, na kraju knjige se vraćamo na početno mjesto i konačno saznajemo da je Holden smješten na psihijatriji. Sam kraj romana je filozofski obojen kada Holden liječniku odgovara da nitko ne može biti siguran kako će se ponašati dok ne dođe trenutak da se reagira.
Sve vam je u naslovu
Razne su teorije o samom naslovu ‘Lovac u žitu’ te što točno znači kada Holden svojoj mlađoj sestri kaže da želi biti lovac u žitu, pa se na internetskim stranicama spominju i nekakvi zečevi u žitnim poljima i slične krive pretpostavke i teorije za koje uopće nema potrebe, kada odgovor možemo pronaći u samom romanu.
‘Ako netko sretne nekog/dok kroz žito ide’ stihovi su Roberta Burnsa koje je Holden krivo zapamtio kao ‘Ako netko ulovi nekog/dok kroz žito ide’. I tu započinje njegovo maštanje o djeci koja trče poljem na kraju kojeg je provalija, a upravo je njegov zadatak uloviti tu djecu i spasiti ih pada u provaliju. Spasiti djecu od odrastanja, to jest.
I upravo je to glavna problematika knjige. Holden prezire cijeli taj svijet odraslih. Njihovo glumatanje, nemogućnost da slušaju, način na koji nemaju razumijevanja za sve druge.
Kažu da ova knjiga prestane biti zanimljiva i napeta kada pređeš dvadesetu. Bojim se da su ti pali u provaliju.
Ljepota je u detaljima
Osim Holdena i njegove mlađe sestre Phoebe, upoznajemo čitav spektar likova. Tu je njegov egocentrični cimer Stradlater, naporni docimer Ackley, prva djevojka koja mu se svidjela Jane, stariji brat koji radi u Hollywoodu D. B., te pokojni mlađi brat Allie.
Uz njegovog brata Allieja je vezana posebna priča koja ima veće značenje nego što se na prvu vidi. Njega nikada ne upoznajemo, osim posredno preko Holdenovih sjećanja i radnji koje su podsvjesno povezane s Alliejem.
Saznajemo da je bio ljevak, da je igrao bejzbol, da je po svojoj rukavici za bejzbol pisao pjesme zelenom tintom kako mu na terenu ne bi bilo dosadno. Ako je vjerovati Holdenu, bio je poseban, iznimno pametno dijete. Bio je jedina stvar na svijetu koja se sviđala Holdenu. Obolio je od leukemije i umro 18. srpnja 1949. Četiri godine prije opisivanih događaja.
Brojka četiri zauzima posebno mjesto u ‘Lovcu u žitu’. Alliejeva smrt je neopisivo pogodila Holdena. Te je noći šakom razbio sva stakla u garaži. Prije četiri godine se sve promijenilo, od tada je promijenio četiri škole, a u Pencey Prepu je pao četiri predmeta.
Allie će tako zauvijek ostati idealno dijete tragedijom spriječeno da odraste. Njemu se Holden obraća u samotnim lutanjima, o njegovoj rukavici piše sastavak za Stradlaterovu zadaću, iznimno je zaštitnički nastrojen prema njegovoj uspomeni. Allie je njegov osobni lovac u žitu.
Može li se Holdenu vjerovati?
Roman je pisan u prvom licu, takozvanoj ich formi, i Salinger nije prvi koji je koristio tu tehniku. Ali ta tehnika za sobom povlači činjenicu da je pripovjedač neupitno subjektivan. Odnosno, ako on pripovijeda događaje iz svoje perspektive, ne može mu se apsolutno vjerovati jer ako svaka priča ima dvije strane, subjektivan pripovjedač nam prikazuje samo jednu stranu.
Tako da sve ispripovijedano moramo uzeti s rezervom, a najviše se sporilo oko jednog konkretnog događaja.
U jednom trenutku, kada već ostane bez novaca u New Yorku, Holden odlazi bivšem profesoru iz engleskog, gospodinu Antoliniju. On je jedini koji se Holdenu ne obraća svisoka, ne spočitava mu to što mu se usred noći pojavljuje na vratima stana, već ga pušta u intimu svog života i pruža mu utjehu i prenoćište. Tijekom noći, Holdena probudi nečiji dodir i shvati da ga g. Antolini miluje po glavi. Holden to tumači kao homoseksualne namjere i odlazi.
Upravo taj dio, kada čitamo Holdenova razmišljanja o tom događaju, nas može dovesti do stvaranja krivih zaključaka. Jer ono što je Holden protumačio kao homoseksualni nagon, vrlo je vjerojatnije pretjerana briga i iskazivanje naklonosti.
Fun facts
Ovaj je roman jedan od najcenzuriranijih naslova i pomalo je teško zamisliti da ono što je danas lektira u prvom razredu srednje škole nekada bilo zabranjeno u gotovo svim školama. Razlog tome jesu brojne kontroverze kojima se roman bavi, od predbračnog seksa i ispijanja alkohola, do korištenja psovki i vulgarizama.
Slučajnost, inspiracija, divljenje ili nešto treće, što god da je razlog, poznato je i da je ubojica Johna Lennona, Mark David Chapman, je u džepu nosio upravo tu knjigu dok ga je policija uhićivala.
I, ono što je meni najdraže, poznato je da se Salinger posljednjih 40 godina povukao na imanje u osamu. Ponuđeno mu je da prema romanu ‘Lovac u žitu’ snime i film, što je on odbio uz kratak odgovor da se to ‘Holdenu ne bi nikako svidjelo’.
Još iz rubrike lektire otkrijte ovdje
