Teško je proći srednju školu, a da ne čujete za F. M. Dostojevskog. Njegovo djelo ‘Zločin i kazna’ se toliko ustalilo u općoj kulturi da i oni koji nisu pročitali ovu opsežnu knjigu znaju o čemu se radi. Upravo zato se ovdje, a ni na eseju iz hrvatskog jezika na maturi, nećemo baviti prepričavanjem pustolovina Raskoljnikova, nego malo zabavnijim analizama. Možda nakon toga zapravo odlučite pročitati knjigu, a ne kratak sadržaj na netu.
Foto: flickr.com
Maturanti su u anketi sami rekli da je upravo “Zločin i kazna” djelo koje žele obraditi na esejskom dijelu ispita iz hrvatskog jezika na maturi. Da je to djelo must have u književnoj modi, pokazuje i činjenica da se taj isti naslov nalazi na lektirnom popisu za obje razine mature iz hrvatskog.
Esejski dio ispita je mnogim maturantima najstresniji, a razlog je vrlo jednostavan: stvar je navike. Kroz cijelo školovanje pišemo ispite na zaokruživanje, nadopunjavanje i varijacije na temu, dok se esej pojavi dvaput godišnje u obliku školske zadaće. Logično je onda da maturanti nemaju dovoljno strpljenja niti koncentracije toliko dugo sjediti samo kako bi razmišljali o jednome djelu i svoje misli brzo, vješto i dovoljno uredno prenosili na papir.
Upravo je zato za esej potrebna malo drugačija priprema. I upravo zato postoji ovaj tekst.
Osobna iskaznica
Ime i prezime: Zločin i kazna
Ime oca: Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Godina objave: 1866. (Fun fact: ove godine je točno 150 godina od objavljivanja romana, dobra informacija za ubaciti u esej)
Druga djeca istog oca: ‘Idiot’, ‘Braća Karamazovi’, ‘Bijedni ljudi’, ‘Poniženi i uvrijeđeni’, ‘Zapisi iz podzemlja’
Razdoblje: realizam
Mjesto radnje: Sankt-Peterburg
Ovo su bazične informacije o samom djelu i autoru iz kojih je najlakše izvuči cijeli uvodni odlomak za esej. A najteže je početi, dakle nema na čemu. Sve ono o čemu ćete dalje pisati uvelike ovisi o smjernicama koje su vam dane, ali opet postoje neke informacije koje je korisno pohraniti u glavi i, kada za to dođe trenutak, naći način da ih se najbolje iskoristi.
Ovo nije fabula
Jako je važno ne uvuči se u prepričavanje fabule kada krenete pisati esej. Najviše zato što ćete kao uvertiru u problematiku ipak morati dati neke informacije.
Poput one da je glavni (anti)junak Rodion Romanovič Raskoljnikov propali student prava koji je došao u Sankt-Peterburg kako bi uspio u životu, a postaje siromašni ubojica. Da on ima majku i sestru, Dunju, koja se htjela udati iz koristi kako bi osigurala bratu školovanje. Da Raskoljnikov ima prijatelja Razumihina, te koga to Raskoljnikov ubija, zašto i kako se to na kraju sve završi.
Ali bitnije od svega toga jest problematika koju za sobom vuku sve ove informacije.
Nomen est omen
Neke stvari ne skužite kada čitate knjigu. Jer niste naučili čitati je na takav način, i to je sasvim u redu. I baš je zbog toga zanimljivo vratiti se nekim starim knjigama po nekoliko puta.
Raskoljnikov nije tipičan glavni junak. On je zapravo sve, samo ne junak. On ubija, on se bori s vlastitim mislima, bunca i gotovo da zalazi u ludilo. Raskoljnikov je, kako mu i ime kaže, u raskolu između dviju krajnosti: između ideala za koje se bori, i između surove stvarnosti u kojoj se nalazi jedan student u besparici.
I baš kao njegova suprotnost, i imenom i duhom, stoji Razumihin. Iako također propali student, Razumihin ne ubija lihvaricu, već zarađuje prevodeći djela, a u svakoj mu je situaciji uopće teško naći lošu stranu. Jednostavno se prilagodi. Možda poput yin i yanga koji se međusobno nadopunjuju, su si upravo zato Raskoljnikov i Razumihin najbolji prijatelji.
Kriminalistički roman ili ipak ne?
Ova se problematika stalno provlači kada spomenemo ovaj roman. Iako ima elemente kriminalističkog romana, ‘Zločin i kazna’ to nije.
Javljaju se elementi krimića poput planiranja i izvršenja ubojstva, istrage, postupnog dovođenja do krivca, te suđenja, presude i izvršenja kazne, no upravo glavni element koji se javlja u kriminalističkim romanima ovdje nedostaje. Ne postoji neizvjesnost oko toga tko je počinio ubojstvo, to je informacija kojom baratamo od samog početka romana.
Zato postoje druge kategorije u koje svrstavamo ovaj roman.
Zbog zbilja fantastičnog ocrtavanja psihološkog profila Raskoljnikova prije, za vrijeme i nakon ubojstva, ovo jest psihološki roman. Kroz pripovijedanje ili metode poput unutarnjeg monologa, mi točno vidimo kako je Raskoljnikov od smirenog studenta postao paranoik rastrojenih živaca.
I upravo nas njegovi unutarnji monolozi vode do još jedne dimenzije ovog romana, a to je roman ideje ili filozofski roman. Prateći Raskoljnikovljeve misli ne nalazimo jednoznačan razvoj neke ideje, već na cjelovitu raspravu koja se vodi u njegovoj glavi. Zato često kada govorimo o ‘Zločinu i kazni’ govorimo o unutarnjem dijalogu koji je prije 150 godina otvorio neke teme o kojima danas i dalje raspravljamo.
Posvađaj se
Ako se Raskoljnikov mogao svađati sam sa sobom, možeš se i ti svađati s Raskoljnikovim i njegovim idejama. Još bolje ako iskoristiš upravo njegove riječi, odnosno ako citiraš.
Jedna od najpoznatijih rasprava jest ona o ‘običnim’ i ‘neobičnim’ ljudima. Obične nije potrebno objašnjavati, to su ljudi poput Aljone Ivanovne, stare lihvarice, ili njegove majke. Ljudi koji nisu predodređeni ni za što veliko. Ali oni neobični su poput Napoleona Bonapartea. Ljudi koji za velike ciljeve imaju pravo i na donošenje odluka o tuđim životima. Ne samo da Raskoljnikov ubojstvo lihvarice, te ‘ljudske uši’, opravdava višim ciljevima, već iznenađuje točnost njegovog navoda. Je li Kolumbo i dalje veliki čovjek, ako uzmemo u obzir broj ljudi ubijenih nakon pohoda Europljana u Amerike i broj ljudi koji i danas žive u rezervatima? Ako ćemo u krajnost, nije li i Hitler mislio da radi za jedan plemeniti cilj?
A propos, sličnu raspravu ima i Držićev negromant Dugi Nos u ‘Dundu Maroju’, o ljudima ‘nahvao’ i ljudima ‘nazbilj’. Ubacite u esej, neće škoditi.
Idi u miru Božjem
Iako se sazna da je Raskoljnikov ubojica i sudi mu se i odlazi na Sibir služiti kaznu, ne možemo reći da je kraj nužno nesretan.
Negdje između prve i posljednje stranice, Raskoljnikov upoznaje prostitutku Sonju i u nju se zaljubljuje. Priča o Sonji je također puno kompleksnija nego što zvuči kada se kaže da je prostitutka, njoj je Raskoljnikov prvoj priznao grijehe, na njezin nagovor se predao i upravo je ona zaslužna za Raskoljnikov unutarnji mir koji postiže na kraju.
Sonja predstavlja ljubav, uz nju Raskoljnikov upoznaje vjeru, ona je ta koja mu čita Evanđelja. Kroz Sonju, Raskoljnikov upoznaje samoga Boga, i robija u Sibiru kojom završava roman dobiva notu svojevrsnog happy enda.
