Anti-intervju s Goranom Vugrincem – lucidnim komičarom Studija Smijeha
Studio smijeha sve je utjecajniji komičarski klub, a jedan od njegovih najboljih izdanaka je Goran Vugrinec popularniji kao Goc. Sve je počelo 2009. kada se prvi put zaputio na stand up radionicu Marine Orsag, tada još u Purgeraju. Zašto se uopće odlučio baviti ‘stojećom komedijom’, kada mu je bilo najmanje ljudi na nastupu te zašto više voli Nives Celzijus od Lidije Bačić, otkrio nam je u intervjuu.
S: Otkad se baviš stand up komedijom i kako je sve počelo?
G. V.: U stand upu sam od 2009. Počelo je kao „vanškolska aktivnost“ iz čiste dosade. Trebalo mi je nešto da mi odvrati misli s vrlo teškog prekida. Vidio sam da Marina Orsag vodi radionice stand upa u Purgeraju, došao i prijavio se. Ostalo je legenda.
S: Nastup na kojem ti je bilo najmanje te nastup na kojim ti je bilo najviše ljudi u publici?
G. V.: Najmanje ljudi na nastupu sam doživio na jednom od svojih prvih nastupa. Bio sam s par kolega na nastupu u Mariboru. Došlo je pet ljudi. Da, pet. Po dva stola s dvoje ljudi i jedan čudak sam za jednim stolom. No, opet je bilo više ljudi nego na Dinamovim europskim utakmicama.
Međutim, kolegama i meni vrag nije dao mira. Odradili smo nastup k’o da nastupamo pred prepunom dvoranom.
S druge strane, mislim da je mi je najviše ljudi opet bilo u Sloveniji. Kakva ironija. Nastup u Ljubljani pred 600-tinjak ljudi. To je bilo wow. Ne možeš ni zamisliti ‘udarac’ smijeha koji te pogodi nakon svake fore. Trenuci za koje živim.
S: Može li se od toga živjeti? Koliko često nastupaš?
G. V.: Sve ovisi o tome kako definiraš živjeti. Ako živiš sa starcima, nemaš auto, razumno koristiš režije i nisi pretjerano rastrošan, da moguće je. Trenutačno je stanje takvo da većina komičara uz stand up ima i ‘pravi’ posao, no zaista vjerujem da će se to ubrzo promijeniti.
Tek smo počeli graditi scenu i kad se rasplamsa mislim da će nastupi biti dovoljni za pokrivanje mjesečnih troškova. Nastupam gotovo svaki dan u Studiju Smijeha. Bilo da je riječ o vođenju ili baš nastupu, u prvom hrvatskom i regionalnom klubu stand up komediji možete me uhvatiti svakog dana u tjednu.
S: Koji nastup smatraš svojim najvećim postignućem?
G. V.: Slovenija može ponuditi impresivne nastupe, no najvećim postignućima smatram nastupe za Comedy Central, koje smo snimali u Budimpešti 2013. i 2014., te posljednji one man show u Studiju Smijeha (27.2.). Fakat je bilo odlično. Kao da me netko premazao Nutellom i bacio ženama.
S: Što dobrog komičara dijeli od lošeg?
G. V.: Sposobnost skužiti je li neka fora općenito dobra ili loša te zašto je tako. Ovo drugo je zapravo važnije. Ako vidiš da ljudi ne reagiraju baš kako bi želio te znaš koji dio fore treba preraditi, izrezati ili ponovo napisati, onda si dobar komičar. Također, treba razlikovati (interne) fore koje pričaš s ekipom i ono što izvodiš na pozornici.
Ljudi najčešće baš tu griješe. Ako je fora duhovita njihovim prijateljima ne znači da će biti dobra za publiku. Zamisli da stvari u dućanu plaćaš Monopoli novcem jer to su i dalje novčanice. Uz to bih volio dodati i sposobnost prilagođavanja formatu. Nećeš na isti način ispričati foru u Zagrebu i, recimo, Splitu.
Nakon ovog uvodnog dijela dolazimo do druge razine zbog koje se ovo i zove anti-intervju, a ne samo intervju. Tu smo u nizu škakljivih i neugodnih pitanja, nastojali isprovocirati Goca. No nije se baš dao… mislimo isprovocirati!
S: Gdje si bio 91.?
G. V.: Imao šest godina i skrivao se u podrumu svoje zgrade. Volim rat koliko Žak voli tofu.
S: Najneugodnija scena koju si doživio za vrijeme nastupa?
G. V.: Nastup s kolegom Vlatkom Štamparom u Hrastovskom kraj Ludbrega. Trebali smo nastupiti na seoskoj zabavi. Kasnije se ispostavilo da je riječ o seljačkoj zabavi. Vatrogasni dom od 400 ljudi, svi pijani, nadobudno izlazim na pozornicu nakon marijačija (popularna lokalna zika) i slavodobrno fejlam.
Nitko me od odraslih ne sluša, oko mene su klinci koji me gađaju kovanicama, buka je cijelo vrijeme i na kraju se na pozornicu penje ‘maskota’ zabave, pijani lik koji mi govori ‘nezanimljiv si’. Nakon toga na pozornicu ponovo dolaze marijači, a organizator (također mrtav pijan) nam prijeti da će nas izbost ako ga opet pitamo za honorar.
S: Reci jednu kratku šalu u dva retka?
G. V.: Nikada ne znaš koliko ti nešto zaista nedostaje dok bez toga ne ostaneš. WC papir je odličan primjer.
S: Švercanje u tramvaju ili švercanje preko granice? Zašto jedno ili zašto drugo?
G. V.: Švercanje u tramvaju. Ipak je samo prekršaj. Ovo drugo spada pod kazneni zakon. Znam iz iskustva.
S: ’50 nijansi sive’ gledat ću samo pod uvjetom…
G. V.: Ako mi betoniraju biciklističku stazu odavde do Marsa. Gledao sam crtiće koji su eksplicitniji.
S: Ovaj život ne bi imao smisla bez koje tri stvari?
G. V.: Ljubavi, bicikla i drugih ljudi.
S: Nives Celzijus ili Lidija Bačić?
G. V.: Nives. Više volim tamnokose. Imao sam priliku razgovarati s njom i cura je fakat ful cool. Ovo što vidite na telki i u novinama je samo predstava za mase. Lidiju Bačić – nikada. Žena je neki dan izjavila da ne voli ajvar. Meni je to dealbreaker.
S: Omražena narodna izreka?
G. V.: Tko rano rani… ma nabijem te i stisnem snooze.
S: Najiritantnija navika koju je imala cura s kojom sam bio?
G. V.: Inzistiranje na analnom seksu. Čak je nabavila i strap-on.
S: Da nema marihuane ovaj svijet bi bio…
G. V.: Produktivniji zasigurno. Ali isto tako i crno-bijeli svijet. I pri tome ne mislim na lošu glumu nego na manjak boja, kreativnosti, smijeha i gušta. I bilo bi sigurno previše čokolade u zalihama.
Aktivnosti Gorana Vugrinca Goca, pratite na njegovoj Facebook stranici.
