Barem jednom u životu 80 posto srednjoškolaca odigralo je neku igru na sreću
Profesor Neven Ricijaš, s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu trenutno vodi znanstveno istraživački projekt ‘Kockanje mladih u Hrvatskoj’. Inače hrvatski znanstvenici brojnim istraživanjima prate ovaj negativni trend među mladima, koji se sve više kockaju zbog nekontrolirane liberalizacije tržišta. Igre na sreću, barem jednom u životu, odigralo je 80 posto srednjoškolaca, a oko deset posto ih uz sportsko klađenje redovno igra i automate, virtualne utrke te posjećuje kasina.
Zakon o igrama na sreću dijeli ih u četiri vrste. To su lutrijske igre, igre klađenja, u kasinima i na automatima. Prema istraživanjima Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, koji ovaj problem istražuju posljednjih pet godina, sve su zastupljene među mladima. 80 posto srednjoškolaca je barem jednom odigralo neku igru na sreću. Zbog liberalizacije tržišta od prije petnaest godina, došlo je do velike ekspanzije, pa je sve veći broj mladih koji se redovito kockaju, a najpopularnije su sportske kladionice.
Tim znanstveno istraživačkog projekta ‘Kockanje mladih u Hrvatskoj’, na čelu s profesorom Nevenom Ricijašem, u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Rijeci, Koprivnici, Vinkovcima i Slavonskom Brodu ispitivali su aktivnosti kockanja srednjoškolaca te razvoj štetnih psihosocijalnih posljedica među ovom osjetljivom populacijom.
Kako bi nas uputio u rezultate ovog projekta te objasnio zašto je raširenost kockanja problem za hrvatsko društvo, profesor Ricijaš odgovorio nam je na nekoliko pitanja.
Koji oblik kockanja je najpopularniji među hrvatskim srednjoškolcima?
Od svih oblika kockanja i vrsta igara na sreću, kod srednjoškolaca je najraširenije i najučestalije sportsko klađenje. Otprilike oko 35-40 posto mladića iz srednje škole se jednom tjedno ili češće kladi u sportskim kladionicama. Ostale igre su također zastupljene, ali puno manje.
Većina mladih smatra kako im se ne može dogoditi ništa zbog jednotjednog klađenja. Postoje li neke realne opasnosti takvog ponašanja?
Postoji puno elemenata kada se gledaju opasnosti kod razvoja problema povezanih s kockanjem. Jedan od kriterija je učestalost igranja i sve što se radi jednom tjedno ili češće od toga se smatra redovitim. Redovitost u takvoj aktivnosti je nešto što povećava vjerojatnost razvoja problema. Ulozi od deset kuna ne zadovoljavaju potrebu za zabavom i uzbuđenjem. I zbog toga dolazi do povećavanja uloga i učestalijeg kockanja te velikih financijskih problema.
Uz to, mladi su ranjiva skupina zbog emocionalne nestabilnosti, odnosno nedovoljne emocionalne zrelosti i nedovoljno razvijenog kritičkog mišljenja, koje je bitno za razumijevanje sustava igara na sreću. Oni zbog toga imaju pogrešna uvjerenja i razmišljanja o kockanju i vide to kao priliku gdje mogu stvoriti sistem kojim će kontrolirati ishod i doći do nekakvog osvojenog dobitka. U stvarnosti to nije moguće, pa su zbog toga pružatelji igara na sreću uvijek na dobitku, a igrači u problemima. Ne bi ni bio takav porast priređivača igara na sreću da oni ne zarađuju toliko.
Važno je istaknuti kako nije problem ako netko povremeno odluči uložiti pet kuna kako bi provjerio ima li sreće. Tome i služe te igre. Jer s pet kuna se dobije zabava i uzbuđenje, a problem nastaje kada osobe pokušavaju pobijediti sustav i zaraditi na tome, što se često događa među mladima.
Koliko je u Hrvatskoj registriranih priređivača igara na sreću?
Danas imao preko tri i pol tisuće prodajnih mjesta za priređivanje igara na sreću. U to su uključene sportske kladionice, lutrijske igre, kasina i automat klubovi, ali u evidenciju još uvijek ne ulaze prodajna mjesta koja nisu registrirana za kockanje, kao što su kafići s kladomatima ili drugim automatima te kiosci koji omogućuju uplatu određenih lutrijskih igara.
Tako da je taj broj puno veći. Osim toga, bitno je naglasiti kako smo prije samo 15 godina imali svega 350 mjesta registrirana za priređivanja igara na sreću pa deset puta veći broj govori u prilog činjenici kako se sustav ne može pobijediti.
Tko je odgovoran za takvu situaciju?
Moje mišljenje je da je glavna odgovornost na državi. Ministarstvo financija
je glavni regulator igara na sreću, a hrvatski sabor je, izmjenama
zakona o igrama na sreću i mjestima za njihovo priređivanje, odlučio
liberalizirati naše tržište i otvoriti ga prema novim licencama i
oblicima.
Pri tome nisu određena ograničenja pa je sada došlo do
razvoja problema i potrebno je uložiti puno novca i energije kako bi se
riješile negativne posljedice prouzročene prevelikom dostupnosti igara
na sreću, kako za mlade, tako i za stariju populaciju. Iako postoji
uvjerenje kako država profitira od igara na sreću, postoje neka inozemna
istraživanja, koja pokazuju kako države s većim stupnjem razvoja
problema zapravo više gube nego li dobivaju.
Koje bi alate trebalo iskoristiti u prevenciji i suzbijanju postojećeg problema?
Zalažem se za zabranu reklamiranja, ali prva stvar koju treba napraviti je kvalitetnija regulacija tržišta. To nas je i dovelo u današnju situaciju. Treba brinuti o broju prodajnih mjesta s obzirom na broj stanovnika u određenom mjestu i onda ih smanjivati ili povećavati, ovisno o tome što se događa ljudima kojima to služi.
Koji je grad najugroženiji u Hrvatskoj?
S obzirom na to da maloljetnici najčešće igraju aktivnosti sportskog klađenja, ono što je tu zapravo zanimljivo kako između sedam gradova, u kojima smo radili istraživanja, nema razlika. Sportsko klađenje je svugdje jednako dostupno, bez obzira radi li se o manjoj ili većoj sredini.
Kao što danas u skoro svim mjestima postoje pekarne, kiosci i dućani, tako postoji i sportska kladionica. Problem su i mobilne aplikacije i internet klađenje, koje je još teže regulirati te maloljetnim kockarima pružaju brojne mogućnosti. Preko mobitela mogu lako dati tuđe podatke, karticu od roditelja i slično. Dolazimo u situaciju da roditelji moraju od djece skrivati svoje financijske kartice i osobne podatke.
Zašto je opasno kockanje među srednjoškolcima?
Kockanje i problemi vezani s time narušavaju funkcioniranje u svim područjima života. Na primjer, mlada osoba koja se redovito kladi na sportske događaje, postaje preokupirana tom temom. Počinje razvijati razne kombinacije, sisteme, proučava internet i pokušava saznati kako pobijediti taj sistem. To kao da postoje jedan lov. Zato svu svoju koncentraciju s važnijih sadržaja preusmjerava na klađenje pa pati škola, učenje i slobodne aktivnosti koje mogu biti korisne, ali i zabavne.
S druge strane, tu su i emocionalne promjene. Razvijaju se strahovi, anksioznost, depresija, oscilacije u raspoloženjima, od euforije do depresije. Kada osoba često konzumira igre na sreću, ona se zapravo stalno izlaže događajima za koje je karakteristično da narušavaju emocionalnu stabilnost. Kasniji dugovi prouzročeni učestalim gubicima samo potkrepljuju već nastale probleme.
Zbog narušavanja školskih obveza, načina provođenja slobodnog vremena, pretjeranog trošenja džeparca ili čak i krađe novaca, prije svega, narušavaju se obiteljski odnosi, a nakon toga odnosi s prijateljima koji ne kockaju. To dovodi do novog problema, jer se onda te ugrožene osobe zadržavaju samo u krugovi koji su uključeni u slične aktivnosti. I na kraju, zbog neuspješnog kontroliranja sustava izgube kontrolu nad svojim ponašanjem.
Jesu li mladi koji se redovito klade svjesni problema u kojem su se našli?
To je jako zanimljivo. Oni jesu svjesni problema, oni znaju da ih se puno kladi, međutim, oni kao da žive s time i gledaju na to kao dio svakodnevice, a ne nešto što treba popraviti prije nego li ti problemi postanu ozbiljni i počnu se manifestirati kroz kaznena djela i ozbiljno financijsko narušavanje cijele obitelji.
Što im je motivacija?
Prema odgovorima srednjoškolaca, zarada im je na prvom mjestu, ali kroz proučavanje smo saznali kako je to zapravo inicijalna motivacija. Jer oni će uvijek reći kako to rade zbog zarade, ali kada bi novac bio najvažniji onda bi oni koji više gube prestali s kockanjem pa problem uopće ne bi ni postojao. Njihove motivacije su zabava, uzbuđenje, dokazivanje pred vršnjacima.
Problem je i uvjerenje da svi to rade te da u tome nema ništa štetno. Uz sve to, naravno, cilj je i zaraditi. Međutim, s vremenom ideja novca više uopće nije bitna, nego je važna cijela ta atmosfera oko sportskog klađenja. A učenici najčešće ističu zaradu kao motiv, jer su toga svjesni, a ono što ne znaju je da time hrane i svoje emocije, jer je zabava i cijelo uzbuđenje iza toga. Zbog toga je to i opasno.
Koji su alati prevencije?
Zbog toga što oni sami ističu zaradu kao najvažniju motivaciju, mladima pokušavamo objasniti kako se u kockanju ne može zaraditi i da su generalno gledano pružatelji igara na sreću uvijek u dobitku. Ali zapravo je puno bitnije u startu raditi na tome da mladi shvate koji točno dio sebe hrane uključivanjem u takve aktivnosti. Svi mi imamo potrebe, a važan je način kako ćemo ih zadovoljiti. Igre na sreću su jako loš način za zadovoljavanje emocionalnih potreba.
Koje se osobine mogu povezati s ovisnicima o igrama na sreću?
Najvažnije osobine koje se vežu s ovisnicima o igrama na sreću su emocionalna nestabilnost i impulzivnost, potreba za uzbuđenjima. A upravo su to i karakteristike koje možemo vezati i za razdoblje adolescencije. Srednjoškolci su posebno ranjiva skupina jer vole rizične događaje i ne mogu se nositi sa svim životnim situacija odraslih pa im redovno klađenje lako može uzrokovati ozbiljne probleme. Njihove osobine ličnosti pridonose razvoju problema.
Smatram kako bi se kockanje trebalo strože regulirati od prodavanja alkohola i duhanskih proizvoda. To je poremećaj i ovisnost koja snažno utječe na sposobnost razmišljanja i kodiranja podataka te je potrebna emocionalna stabilnost da bi se to moglo konzumirati kao povremena zabava.
Za to treba određena psihosocijalna zrelost koja se dobiva s godinama. Prije se mislilo da naš mozak s razvojem završava brže, a mi danas znamo da se on gradi sve do 25. godine i zbog toga bi trebala biti viša ta dobna granica. Ja bi osobno mlađima od 21, ako ne i 23, zabranio kockanje. Ali po hrvatskim zakonima punoljetne osobe polažu sva prava pa takvo ograničenje pravno nije moguće, međutim, razvojno bi to bilo dobro.
Normal
0
false
false
false
EN-US
X-NONE
X-NONE
MicrosoftInternetExplorer4
/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:”Table Normal”;
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-priority:99;
mso-style-qformat:yes;
mso-style-parent:””;
mso-padding-alt:0in 5.4pt 0in 5.4pt;
mso-para-margin-top:0in;
mso-para-margin-right:0in;
mso-para-margin-bottom:10.0pt;
mso-para-margin-left:0in;
line-height:115%;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:11.0pt;
font-family:”Calibri”,”sans-serif”;
mso-ascii-font-family:Calibri;
mso-ascii-theme-font:minor-latin;
mso-fareast-font-family:”Times New Roman”;
mso-fareast-theme-font:minor-fareast;
mso-hansi-font-family:Calibri;
mso-hansi-theme-font:minor-latin;}
Kako se maloljetnici uspijevaju kladiti unatoč zakonskim zabranama?
Po istom principu kao što imaju dostupne cigarete i alkohol. Oni točno znaju koja prodajna mjesta će im dozvoliti ulaz i kupovinu listića ili nekih aktivnosti kockanja. Tamo gdje znaju da im neće dozvoliti zamole nekog drugog da im to napravi umjesto njih.
Na primjer, među maturantima imamo punoljetne učenike, koji svojim mlađim kolegama bez problema mogu uplatiti okladu. Njima je to zakonom potpuno dozvoljeno, iako su oni još uvijek srednjoškolci i nisu zreli jer imaju samo 18 godina. To je opasna situacija. Razvija se čak i određeni biznis među njima pa punoljetne kolege za uslugu uplate od mlađih učenika uzimaju proviziju od dobitka. To je opasno jer se dolazi do određene profesionalizacije, bez da su svjesni svih štetnih posljedica. A zbog loših navika zaborave i na pozitivne stvari u koje bi trebali ulagati i razvijati se u zdrave mlade i uspješne osobe.
Kakva je percepcija roditelja prema kockanju?
Roditeljsku percepciju tek planiramo ispitati. To je tema za koju upravo pripremamo istraživanje. Kroz proteklih pet godina saznali smo kakva je pozicija srednjoškolaca, a sada želimo proučiti u kojoj su poziciji roditelji. Iz osobnog i profesionalnog iskustva zaključili smo kako su roditelji uglavnom blagonakloni prema sportskom klađenju i da ne vide potencijalne opasnosti sve dok se ne upoznaju s nekim konkretnim slučajem. A onda kada i saznaju vjeruju da njihovo dijete nije tako uključeno, a kroz našu praksu pokazalo se kako oni ili ne znaju koliko im se dijete kocka ili čak to odobravaju.
Često se i pozitivno gleda na klađenje, jer se smatra kako je bolje da netko potroši deset ili dvadeset kuna na nešto što je barem donekle povezano sa sportom, nego li recimo da im dijete ode na pivu ili za taj novac si priušti neki drugi porok, a kod sportskog klađenja rizici su po nama još ozbiljniji.
Koliko srednjoškolaca posjećuje automat klubove i kasina?
Oko deset posto srednjoškolaca uz sportsko klađenje igra i automate, virtualne utrke i kasina. To se najčešće događa kada pomisle da su postali stručnjaci u sportskom klađenju, onda smatraju da mogu početi proučavati i druge stvari te osvojiti više novca. Tako da su te igre također zastupljene, ali puno manje od sportskog klađenja.
