Božo Skoko, ako je vjerovati internetu jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za odnose s javnošću, navodno doktor znanosti i docent na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, pokazao je studentima novinarstva kako se to radi. Odmah u prvom broju ambiciozno zamišljenog studentskog lista Global u svojoj je kolumni mrtav-hladan prepisao nekoliko pasusa iz jednog starijeg teksta nekog trećerazrednog splitskog novinara, sve valjda računajući kako to nitko neće primijetiti.
srednja.hr
Prvi broj Globala
Kako je pak Božo Skoko ipak neki jebeni doktor znanosti i sam docent na fakultetu, to nije bila obična oružana pljačka: i prije su se, naime, krale rečenice i pasusi, krali su se i cijeli tekstovi, ali zadivljujuća je hrabrost gospodina docenta da iz moje stare kolumne “Zašto su Hrvati takvi namćori?” ukrade pasuse u ich-formi, maznuvši osim temeljne teze i jedan doživljaj iz mog života, plus dobrog mi poznanika iz Beograda pride. To je, priznajem i pohvaljujem, istinski novum u žurnalističkoj kriminalistici.
Osobito me razveselilo kad sam shvatio da je to onaj isti Božo Skoko koji je onomad, nećete se sjetiti, na Forumu Hrvatske udruge za odnose s javnošću zatražio uvođenje certifikata za bavljenje tom dostojanstvenom, časnom i poštenom djelatnošću, jer – citiram – “ne želimo da nam se dogodi ono što se događa novinarskoj struci”.
Brzopleto sam stoga pozvao policiju i prijavio krađu tih rečenica – nije, shvatili ste, stvar u rečenicama, jebeš par rečenica, stvar je u principu – i nestanak mog beogradskog poznanika. Uplašio sam se za nesrećnika, jer je u Božinoj kolumni pod prisilom progovorio na tečnoj ijekavici. Tek kasnije, avaj, otkrio sam da je cijela drska krađa bila zapravo profesorov akademski koncept, koji ja – sa tri razreda srednje građevinske škole – nisam odmah shvatio.
Glavna tema prvog broja Globala bila je, naime, upravo istraživanje o zaradama na akademskim plagijatima, pod naslovom “Halo, pošto diplomski?”, iz kojega sam, eto, saznao da je cijena prepisanog seminara na FPZ-u tri stotine kuna, a diplomskog rada trideset po stranici. Božo Skoko, shvatili ste, samo je studentima demonstrirao kako to rade pravi majstori za plagijate i odnose s javnošću.
Majstor za plagijate neće ukrasti bilo koji pasus i rečenicu, već samu tezu, a majstor za odnose s javnošću tu će tezu – citiram sebe, “tezu o nadrkanim Hrvatima” – pažljivo prevesti kao, citiram profesora Skoku, “tezu o mrzovoljnim i nesretnim Hrvatima”.
Od doktora Skoke stoga, poštujući njegov znanstveni pristup, ne tražim da mi plati: javno apeliram samo da mi vrati onog poznanika iz Beograda. Zauzvrat sam spreman upoznati ga s nekoliko istaknutih beogradskih predstavnika “resavske škole” prepisivanja, bit će mu mnogo dragocjeniji od mog poznanika. A rado ću mu ustupiti i nekoliko svojih tekstova na tu temu. Po kursu s FPZ-a, neće ga koštati više od pet-šest stotina kuna.
P. S. Kako već znam – ne treba čovjek za to biti docent na fakultetu – da će se dr. Božo Skoko pravdati kako je na moj tekst preuzeo s interneta, gdje nepotpisan kruži već neko vrijeme, upozoravam ga da smisli nešto bolje. Za ugled pak vodećeg hrvatskog stručnjaka za odnose s javnošću jedino gore od krađe autorske novinske kolumne jest krađa bezveznih internetskih doskočica.
Globus 27. studenoga 2009.
Autor: Boris Dežulović
