[FOTO] Evo zašto su učenici u domu tolerantniji od onih koji žive s roditeljima

Život u učeničkom domu u mnogočemu se razlikuje od onog u roditeljskom. Kako izgleda jedan dan tih srednjoškolaca, što im nedostaje, a što ih veseli, kako se snalaze bez roditelja i tko im u tome pomaže, provjerili smo u Učeničkom domu Podmurvice u Rijeci.

Galerija 10 Fotografija

Otvori

Proveli smo jedno popodne u Učeničkom domu Podmurvice koji je najveći takav dom na širem riječkom području. U njemu boravi 264 učenika, od toga 133 djevojke i 131 dečko. Učenici najčešće dolaze iz Primorsko-goranske, Istarske i Karlovačke županije, a u domu borave zato što im mjesto iz kojeg dolaze ne nudi mogućnost obrazovanja za određeno zanimanje. To znači da već s 14 godina napuštaju roditeljski dom i odlaze u druge gradove. U većini slučajeva u Rijeku dolaze jer im je najbliža opcija, a najveći broj učenika dolazi s otoka Raba, zatim iz Gorskog kotara te Istre. Učenici su podijeljeni u 12 odgojnih skupina, a svaka skupina ima svog odgajatelja. Skupine se određuju prema školama koje pohađaju, prema smjenama i njihovim interesima.

Po dolasku u dom učenici dožive šok

Djevojke i dečki su odvojeni, odnosno u različitom su krilu zgrade. Sobe su dvokrevetne, trokrevetne ili četverokrevetne. Odgajatelji ističu da mi je važno da se učenici dobro slažu unutar skupine i sobe. Na početku godine javlja se najviše problema prvenstveno zbog prilagodbe učenika na potpuno novi život: nova škola, nova sredina, novi prijatelji. Odvajanje od roditelja nekim učenicima može teško pasti, a i predznanje koje imaju često je loše, tvrde odgajateljice. Kada dođu u dom, dok se ne naviknu, imaju osjećaj kao da su na izletu.

– Učenici dožive šok kada dođu u novu sredinu, a područne škole im nisu dale dovoljno predznanja. Pogotovo u matematici primjećujemo taj problem. Zato bi prijemni ispit za srednje škole bio dobar pokazatelj znanja. Iako učenici u osnovnim školama prolaze s pet, nakon dolaska u srednju školu pokaže se da nisu toliko dobri, pada im motivacija, dobivaju slabe ocjene. U tome im pomažu odgajatelji, ali i stariji učenici, ističe odgajateljica Olivia Vukić.

Zanimanje odgajatelja odgovorno je zanimanje – oni ih nadgledaju, pomažu im u svakodnevnim aktivnostima kao i u učenju, komuniciraju sa školama, razgovaraju s njihovim roditeljima, a često imaju i ulogu zamjenskih roditelja.

Život u domu ima svoja pravila

Svaki dan učenicima je ispunjen: doručak, ručak i večera u isto su vrijeme, idu u školu, imaju određeno vrijeme za učenje. U domu postoji mnoštvo aktivnosti za učenike: dramska, glazbena, keramička, volonterska, foto, video i eko skupina, a sve se odvijaju navečer. Učenici se mogu baviti raznim sportovima: u prizemlju imaju stolni tenis i nogomet, mogu igrati košarku, odbojku, baviti se streljaštvom, rukometom, nogometom i šahom. U početku im je teško uklopiti se u taj raspored, tvrde odgajateljice. Teško im je učiti u vrijeme učenja, neki bi učili navečer, neki ujutro, svatko ima drukčije navike.

U domu svaki dan moraju biti do 21:30 sati. Postoje posebne situacije u kojima im u dogovoru s roditeljima odgajatelji dopuste da ostane i duže. Odgajateljice kažu da im to ponekad zna predstavljati problem jer su kod kuće navikli biti duže vani, pogotovo oni koji imaju 17 ili 18 godina. No zato je srijeda dan kada, u dogovoru s odgajateljima, ostaju duže vani i tako im želimo dati više slobodnog vremena, rekle su odgajateljice.

– Učenički dom je škola socijalnih vještina. Puno ih je, moraju dijeliti sobe i kupaone, moraju naučiti kako živjeti zajedno. Uče o kompromisu, toleranciji, uvažavaju različitosti, a zbog svega toga lakše im je kasnije u životu. Ovdje se potpuno osamostale. Važno nam je da postanu ljudi, ističe Olivia.

U Rijeku dolaze zbog škole

Odgajateljica Jelena Krpan vodi volontersku skupinu u kojoj učenike uči pomagati drugima. Volontirali su, primjerice, za riječku Socijalnu samoposlugu i za udrugu osoba s Downovim sindromom. Dobili su i nagradu Luka Ritz za projekt ‘Tko ne djeluje, sudjeluje’. U njemu je sudjelovala učenica Patricija koja je nagradu i osobno dobila jer se istaknula u organiziranju aktivnosti i motiviranju učenika.

S njom i njezinom prijateljicom Karolinom razgovarali smo o njihovom boravku u domu. Patricija ima 17 godina i pohađa Medicinsku školu u Rijeci. Došla je čak iz Varaždina. Naime, tamo svake dvije godine otvaraju smjer za farmaceutskog tehničara koji je htjela upisati. Nije htjela čekati godinu dana, stoga je odlučila doći u Rijeku.

– Tata me upozorio da će mi biti žao, nisam mu vjerovala, ali danas shvaćam što je htio reći. Zbog daljine rijetko idem doma. Na prvoj godini sam bila jedna od rijetkih koja nije plakala za mamom i tatom, ali sad mi je sve teže. Osjećala sam se tada jako odraslom, a sada sve više osjećam da mi roditelji nedostaju, ispričala nam je Patricija.

Najveći strah učenika – kako se uklopiti

Karolina je u Rijeku došla iz Gospića, pohađa Trgovačko-tekstilnu školu, a kući ide samo za praznike. Kada je došla u dom, najviše ju je bilo strah kako će se uklopiti.

– Nisam znala kakva sam je sama, tko sam ja, kako ću se ponašati prema drugima, što slušaju, što vole, ali s vremenom se nađe netko tko te prihvati i uklopiš se, kaže Karolina koja uvijek pomaže drugim učenicima u učenju.

Djevojke ističu da su samostalne u svojim odlukama i da, za razliku od učenika koji su s roditeljima, oni puno toga moraju sami – organizirati se, ujutro se probuditi, paziti kad su satovi.

– Imam sestru koja ima 14 godina i živi s roditeljima i oni joj pomažu u svemu. Nama odgajatelji daju šansu da sami odredimo kad ćemo učiti i to funkcionira dok su ocjene dobre. Moramo se držati pravila, ali to nije toliko drukčije jer i doma moram paziti kad ću učiti, kad ću se vratiti kući da ne bih imala problema. Tako da su pravila u domu normalna i uobičajena, rekla je Patricija.

Kada dobiju lošu ocjenu, pomažu im odgajatelji, pogotovo u matematici ili fizici. Ali i stariji učenici pomažu mlađima. Stavimo se u situaciju kada smo mi tek došli i trudimo se biti prijateljski nastrojeni, tvrdi Karolina.

Život s najboljim prijateljima, ali daleko od roditelja

Ipak neke stvari im nedostaju: primjerice to što ne mogu imati kuhalo za vodu ili što im internet često pada zbog preopterećenja sustava. Patriciji nedostaje i piletina s mlincima, a za hranu kažu da bi nekad mogla biti bolja, ali dom im je omogućio da srijedom biraju svoj meni. Postepeno se uvodi zdrava prehrana, ali teško je udovoljiti svakome od 264 učenika, tvrde odgajateljice.

Među učenicima uvijek bude razmirica, ali trude se da ne zagorčavaju jedni drugima život, kažu djevojke. Sa sobama su zadovoljne, ponekad im nedostaje mjesta, ali snalaze se. Na katu imaju zajedničku kupaonicu u kojoj navečer nastane gužva, ali ni na to se ne bune.
Za kraj smo djevojke pitali koja im je najbolja i najgora stvar kod života u učeničkom domu.

– Najbolja stvar je to što živim s najboljim prijateljima, a najgora to što imam malo vremena i puno toga ne stignem, rekla je Karolina. 

Patricija je izdvojila neke druge stvari.

– Najbolje je to što se učimo prilagoditi jedni na druge, nismo sebični i uvažamo se međusobno. Najgora… To što sam daleko od svojih, zaključuje ova učenica.