“Našao sam se tom ekipicom, cugali smo… Oni su imali neke razmirice, a ja sam se ubacio i potukao s njima. Jednog sam udarao, ali znate ono kad si pijan – ne osjetiš. Kasnije sam mislio da će se ustati i da će imati par masnica i to je to, ali umro je od udaraca”
Priča je to K. (18) iz Zagreba, a koja se s mnogim drugim pojavljuje u dokumentarnom filmu “Od 6 mjeseci do 3 godine”. Tolike su kaznene mjere koje se dosuđuju maloljetnim prijestupnicima u kaznionici u Turopolju.
Film prikazuje neke od prijestupnika, od kojih su neki svjesni svojih postupaka, a neki nisu. Kaznionica za maloljetnike u Turoplju je u derutnom stanju, novinari istraživači filma opisali su miris kuhinje kao nešto najgore što su ikad osjetili, kupanice su u raspadu, na zidovima u spavaonicama samo pokoja gola žena izrezana iz časopisa, a ostalo je čemer.
Kaznionica se nalazi odmah iza zatvora za punoljetne, a stanari su podijeljeni po kategorijima. Skupljaju bodove marljivim radom u informatičkoj grupi, radionici, kuhinji… Kad skupe dovoljno bodova – idu van za vikend. To ih potiče na daljnje planiranje svog života i okretanje nove stranice. No, neki od njih se iznova vraćaju u kaznionicu.
B. (18) iz Đurđevca iza sebe ima 44 kaznena djela, većinom krađa, a kaže da se našao u krivom društvu, da to traje od rastave roditelja i kad izađe da svejedno želi nekako srediti život, jer tko shvati – shvati, tko ne – ostaje cijeli život po zatvorima.
Kao i u svakoj zajednici i u kaznionici je ekipa podjeljena, pa se tako Romi drže skupa, Slavonci, Zagrepčani… No kako osvijestiti svakoga za ono što je napravio i kako da ta osoba krene dalje, a da to ne zakopa u sebi, postaje pravi problem.
Najtužnija stvar koju je i sam redatelj Miroslav Sikavica uočio u kaznionici je da nema dovoljno profesionalnog kadra i da nitko ne radi s tim dečkima na suočavanju s onim što su napravili. Oni su u Turopolju zaposleni, idu u školu, imaju svoju rutinu… Ali nitko ne priča o onome zbog čega su u kaznionici.
” Sve terapije su grupne i nitko ne priča o tome da ih se na neki način ne bi psihički opteretilo, ali zapravo se samo radi kontraefekt”, objasnio je Sikavica nadodavši kako 18-godišnjak koji je počinitelj kaznenog djela sa smrtnim posljedicama nikad nije ni s kim razgovarao o tome, dok oni nisu došli snimiti film.
Osim manjka osoblja, pogotovo čuvara i psihologa, pitanje je koliko onda u takvoj situaciji maloljetni prijestupnici mogu shvatiti što su to učinili i koje su zapravo posljedice radnji koje su ih dovele na to mjesto. Neki su konzumirali marihuanu ili ukrali par stotina kuna, dok su neki silovali i ubili. Treba li im se posvetiti vrijeme za individualno savjetovanje, nije upitno. No situacija je takva, da nema profesionalnog kadra koji bi to radio, a očito ni dovoljno financijskih sredstava iz državne blagajne.
Neprofitna organizacija Fade In u sklopu dokumentarnog serijala Direkt još jednom je progovorila o problemima mladih, a početna razmišljanja i ideje o filmu iz Odgojnog zavoda Turopolje objasnila je scenaristica Neda Frank: “Nakon snimanja filma o Luki Ritzu “Oblak”, čovjek si postavlja pitanje što je zapravo s tom drugom stranom, što je s nasilnicima”.
Sama ekipa iz Fade In-a najavila je nove ideje za buduće dokumentarne filmove, koje s nestrpljenjem očekujemo.