Kad se dogodi slučaj nasilja među mladima, često puta nitko ne reagira. Priča ne dođe do ravnatelja škole ili do odgovornog centra za socijalnu skrb, pa se na slučaj zaboravi. Čak i ako se podnese prijava, na presudu se čeka i do tri godine, kad ista gubi efekt. Da je situacija zaista takva govore i brojke, jer je gotovo petina hrvatskih učenika doživjela nasilje. O tome se danas raspravlja na konferenciji o suzbijanju nasilja u organizaciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Pravi učinak ovog i narednih susreta bit će vidljiv samo ako se brojke nasilnih slučajeva među mladima zaista i smanje.
U prošloj školskoj godini u hrvatskim školama zabilježeno je preko 1500 slučajeva nasilja među učenicima, od čega je preko tisuću slučajeva nasilja među osnovnoškolcima. Zbog ovih zabrinjavajućih podataka u tijeku je konferencija o podizanju svijesti o vršnjačkom nasilju u hrvatskim školama. Minstri pravosuđa, socijalne politike, obrazovanja, brojni profesori i policija danas dijele svoja iskustva kako bi pokušali naći što bolje načine reagiranja na nasilje, ali i prevencije da do nasilja uopće ne dođe.
Čak 19 posto hrvatskih školaraca doživjelo nasilje
Kad se u školi dogodi slučaj nasilja, prvi koji moraju reagirati su profesori i ravnatelji škola. U tom procesu trebaju obavijestiti policiju ili centar za socijalnu skrb. Međutim, često puta se događa da škola pošalje jedan mail centru za socijalnu skrb koji onda ne odgovori na vrijeme.
Škola se opravdava da nisu dobili odgovor, centar za socijalnu skrb da imaju previše posla i premalo stručnog kadra te dolazi do toga da se slučaj nikad ne riješi, pogotovo ako nema drastične posljedice.
Međutim čak i ako vršitelji nasilja dođu do suda, presude za one koji čine kazneno djelo mogu se čekati i do tri godine.
– Pravni sustav bi trebao također biti funkcionalniji i donijeti presudu optuženima barem u roku od šest mjeseci, jer kad se čeka tri godine, previše je prošlo od čina nasilja i efekt je izgubljen, kazala je Milanka Opačić, potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih.
Da je koordinacija između institucija loša kad se dođe do pitanja nasilja među mladima, pokazuju i statistički podaci.
– Međuvršnjačko nasilje doživjelo je čak 19 posto djece u Hrvatskoj, a tek osam posto su nasilnici i žrtve, takozvane provokativne žrtve. Osim toga, oko 20 posto djece doživljava elektroničko nasilje, navela je Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba.
Upravo je elektroničko nasilje veliki problem među mladima, jer djecu se uči kako sigurno prijeći cestu, ali ih se ne uči i kako koristiti internet. Zbog toga dolazimo do poražavajućih brojki, poput onih da je na uzorku od 2500 djece čak jedna trećina prilikom surfanja internetom dobila sliku gole osobe ili osobe u seksualiziranoj pozi.
Na istom tom uzorku djeca su odgovarala i na pitanje koliko puta ih se tražilo da se fotografiju goli i to pošalju nepoznatoj osobi, a nevjerojatnih šest posto djece upravo to je i učinilo.
Mogu vijećati, ali brojke će pokazati učinkovitost
Mnogi iz sustava obrazovanja danas su se složili u jednome, a to je da je suradnja među odgovornim institucijama bila prilično slaba. Teško je nešto učiniti kad su svi u sustavu inertni i okrivljuju jedni druge za odgovornost.
– Škola nije otok i sve što se događa u društvu i obitelji odražava se na djecu u školi. Zbog toga moramo raditi ne samo na represiji, već i na prevenciji nasilja. Učinit ćemo značajan iskorak, a ovo je tek prvi od susreta svih koji trebaju raditi na ovom problemu, najavio je Željko Jovanović, ministar znanosti, obrazovanja i sporta.
Jer potencijalno nasilan učenik se može prepoznati već u vrtiću. Kad tete u vrtiću vide da dijete dolazi iz disfunkcionalne obitelji koja zanemaruje svoje dijete, trebaju reagirati.
– One samo trebaju dati prvi znak za dojavu, a onda je na stručnjacima u centrima za socijalnu skrb da utvrde što se događa u toj obitelji. Ranim prepoznavanjem korijena problema u obitelji možemo spriječiti eventualno nasilje kad će dijete imati 15 ili 16 godina, pojasnila je ministrica Opačić.
Odgovorne osobe iz sustava koji bi trebao puno bolje funkcionirati počele su raspravljati o tome kako će bolje povezati i gdje treba početi rješavati brojne probleme. Međutim, koliko su se međusobno razumjeli i hoće li ovakve konferencije zaista suzbiti nasilje među mladima, nije sigurno. Jedini pravi pokazatelj uspješno obavljenog posla su statistike nasilnih slučajeva među mladima, a zasada im ne idu u prilog.
