Pismo splitskog dekana Jovanoviću: ‘Zbog demagogije se osjećam kao govno’

Jučer je, kao i uglavnom na svim osnovnim i srednjim školama te
fakultetima organiziran štrajk. Isto tako je i na Fakultetu
građevinarstva, arhitekture i geodezije, Sveučilišta u Splitu.

Da se ne lažemo. Nije to bio onakav štrajk o kakvom prosječan čovjek ima
predodžbu: silni transparenti, govorancija i sl. Ovo je bio, hajdemo ga
tako nazvati tihi štrajk. Zalijepljeni su plakati, dio radnika se
okupio, sindikalni povjerenik je još jednom ukazao na razloge štrajka,
pa smo se mirno razišli (cca nakon pola sata). Kažem „mi“ jer sam i ja
bio među njima. Nakon skupa, veći dio ljudi je izvjesio bedževe i
nastavio mirno raditi svoj posao.

Međutim, mogu Vam reći da veći dio ljudi podržava štrajk ili, bolje
rečeno, ne podržava smanjenje svojih prava. Pa tko je lud da bi ih se
tako lako odrekao. Međutim, većina ljudi s kojima sam razgovarao također
je svjesna situacije u kojoj se nalazimo i svjesna je da se bez
odricanja nećemo tako lako izvući. Stoga je i većina ljudi radila, tj.
održavala nastavu, iako podupire borbu za svoja prava. Također, uvjeren
sam da bi se većina ljudi i odrekla dijela svojih prava (ili možda čak i
svih), da vidi neku svrhu u tome. Da vidi neku višu strategiju i
“svjetlo na kraju tunela”. Ovako, svi imaju dojam da se samo presipa iz
jedne u drugu čašu, a obe šuplje, pa si postavljaju pitanje: “a zašto
nama?”

Zašto pišem ovo pismo… Jedna od stvari koje me jako smetaju u pristupu
Vlade je stalno ponavljana rečenica: “…oni štrajkaju, a oni koji ih
hrane moraju raditi.” Ja Vas lijepo molim da tu demagogiju izbacite iz
izričaja. Svaki put kad se tako nešto spomene ja se lecnem. Odmah se
osjetim građanin drugog reda, parazit, govno koje živi na tuđoj grbači.
Pa se zapitam: zar mi nastavnici ne zarađujemo za svoj kruh? Nismo mi
krivi što je sustav tako postavljen pa je školovanje besplatno. Ako smo
samo mi problem onda se taj problem može vrlo lako riješiti – ukinite
besplatno školovanje, iznajmite zgrade i opremu (za privatne škole i
fakultete ili za tržne centre i kladionice, tko da više), pa da vidite
para.

Ciničan sam, ali problem u koji je upala ova zemlja sa stajališta
školovanja je vrlo dubok. Mislim da naše školstvo generalno nije loše,
ali je zastarjelo i kao takvo, u svjetskim okvirima neprepoznato.
Probije se samo par izuzetnih pojedinaca, koji bi se probili i bez škole
(kao što je Tesla svojevremeno). Najbolji dokaz toga su silne nagrade
koje dobivaju pojedinci, a sveučilišta nam se ni ne nalaze na listama.
Mi se moramo usredotočiti na većinu, ne na pojedince.

A kako? Školski programi su nam zastarjeli. Loš status nastavnika doveo
je do negativne selekcije. Programi su neosmišljeni i monotoni, a
generalno nikoga nije ni briga. Tko će se još s tim zamarati, kad ionako
jedva preživljava sa svojom plaćom, osim par entuzijasta. Smanjite
plaće nastavnicima u osnovnim i srednjim školama, pa će selekcija biti
još negativnija.

U moje doba, tj. kad sam ja još bio u srednjoj školi morali smo znati
koliko Australija ima ovaca. Možda je u to doba to i bilo potrebno. U
novo doba otvorite Internet i podatak dobijete lako. To već možete
učiniti s većine mobitela. Sad je bitno naučiti kako razlikovati bitno
od nebitnog. Kako shvatiti suštinu stvari. A tko će im to prenijeti?

Nažalost, većina “naroda” još uvijek smatra da su nastavnici i previše
plaćeni s obzirom koliko rade (tri mjeseca godišnjeg ljeti, jedan zimi,
dva-tri sata dnevno nastave). Moja majka je među njima. Pa kad to ne
mogu objasniti vlastitoj majci, kako mogu ikome drugome… Davno je Johnny
B. Štulić pjevao: “Zaboga, recite narodu da se javnost buni.”

Nužan je zahvat u osnovnom i srednjem školstvu, a to se neće uspjeti bez
dovoljno visokomotiviranih kadrova. Svi zahvati ovakvog tipa su
dugoročni, najmanje 12 (8+4), a koji put i 16 (8+4+4) godina. Da li
ijedna vlada očekuje ostati na vlasti 16 godina? Možda tu leži problem. U
svakom slučaju, nemotiviran radnik nije dobar radnik.

Visoko školstvo je samo nastavak procesa. Ali i tu trebate motivaciju
mladih ljudi da ostanu u sustavu. Ako od mladih ljudi tražite da Vam
rade u znanosti za naknadu od 1.600,00 Kn mjesečno, oni će to možda i
napraviti do prve prilike da odu u privredu ili preko “grane”. Znam da
ni vani mladi znanstveni novaci nisu bolje plaćeni, ali imaju
perspektivu. Ovim predloženim sustavom znanstveni novaci nemaju ni plaću
ni perspektivu. Ono što me tišti je da, nažalost, imam niz kvalitetnih
kandidata koji bi i pristali na ove uvjete.

Visoko školstvo i znanost je preglomazni, a neefektivni sustav… Slažem
se. Međutim uravnilovka smanjenja plaća svima neće popraviti situaciju.
Ja sam osobno podržavao zakone (znate o kojima govorim). Nisu prošli.
Ostao je stari sustav, iako smatram da ga treba temeljito izmijeniti.
No, dok se to ne dogodi, ipak bi trebalo odijeliti žito od kukolja.
Imate reakreditacije, imate objektivne pokazatelje rada i nerada, pa
iskoristite ih.

Jer najbolji odlaze. Barem oni koji mogu. Možda bi mogao iskopati
podatak s interneta koliko ih je, ali nije ni bitno. Odlaze. Prema našim
računicama prosječni student koji završi studij u 5 godina državu
direktno košta bar 250.000,00 Kn. Kad četiri takva odu vani, eto Vam
miljonček. Spriječite to, ako ikako možete.

Moja ustanova stagnira zbog obustave primitka novih kadrova. Upravo smo
bili u procesu razvoja dva studijska programa kad je došla kriza.
Snalazimo se s onim što imamo. Sredstvima koje dobijemo od jednog
studijskog programa financiramo druga dva (vanjsku suradnju). Objektivni
pokazatelji kažu da bi trebali bar jedan od tih studijskih programa
zatvoriti. Trenutno je status quo. Unatoč svemu ocjena reakreditacije
nam je 4.28.

Situacija se neće popraviti sama od sebe, tu ne pomaže onaj Coelho
pristup („treba samo dovoljno snažno željeti blagostanje, pa će se
cijeli svijet urotiti da se ono i dogodi“). Mi smo mala država. Da bi se
izvukli iz dreka treba nam strategija razvoja koja, usudio bi se reći,
je nemoguća bez efikasnog školstvo i znanosti. Osobno imam dojam da
„jači“ ministar, snažnije potegne za svoje ministarstvo. Potegnite Vi za
nas. Ovdje ne mislim direktno na plaće i dodatke, mislim na uvjete rada
i strategiju za budućnost. Nažalost, sve ipak kreće od materijalnih
sredstava. Kunemo se u znanost i školstvo, a sa druge strane sve ih više
cijedimo. Entuzijazma još ima, nemojte da potpuno splasne.

Također, da se ne lažemo, spisak Vam neću poslati. Ako baš želite mogu
Vam poslati fotografije sa skupa. Kažu da slika govori više od tisuću
riječi. Mogu jednostavno reći da se „nitko od zaposlenika nije izjasnio o
sudjelovanju u štrajku“, a oni koji nisu radili, ti su primjerice,
slavili Dan Republike.

Ako želite moj odstup sa mjesta dekana, imate ga.

Još ću jednom citirati Johnny-ja Štulića:

Što se događa kad očajanje zahvati ljude

Kad očajanje neumitno prelazi u kajanje

Gledajući iz daljine konture na sceni

Padaju mi na pamet vodene boje

Umazane ruke brzo se peru

Iskreno,

Prof. dr. sc. Alen Harapin