Hrvatska

Tehnička ministrica rada i mirovinskog sustava Nada Šikić komentirajući upise u srednje škole izjavila je kako u Hrvatskoj imamo previše visoko obrazovanih ljudi. Dodala je kako ta količina visoko obrazovnih nije potrebna nigdje u svijetu, pa ni u Hrvatskoj i da 'znamo da nositelj razvoja nije visoko obrazovanje'. 

Razgovor mame i kćeri u svijetu kakvog ga vidi tehnička ministrica Nada Šikić
foto: Youtube, screenshot

Ministrica rada i mirovinskog sustava Nada Šikić, inače doktorica znanosti i autorica 40 znanstvenih i stručnih radova, tvrdi da je problem što jako veliki broj učenika upisuje u gimnazije, a to znači da ne stječu nikakvu kvalifikaciju. Gimnazija je, kaže Šikić za N1, preduvjet za visoko obrazovanje koje se u Hrvatskoj stimulira, iako znamo da visoko obrazovanje nije nositelj razvoja, ni ovdje, ni drugdje u svijetu. 

Nakon što su joj novinari dali priliku da se objasni, Šikić je nastavila.

- Niste me krivo shvatili, zato što moramo staviti kvote upisivanja pravnika, a pogotovo ekonomista, kojih je najviše na Zavodu za zapošljavanje, u skladu s potrebama. Trebamo stimulirati liječnike, kojih nema, izjavila je Šakić.

Prema podacima DZS-a, udio visoko obrazovanih među stanovnicima Hrvatske je 17,7%. EU prosjek je 23,7, dok je u Uniji najobrazovanija Irska s 33,3 % visoko obrazovanih. 

Ovako (pretpostavljamo) izgleda čarobni svijet, kako ga vidi Nada Šikić!

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Vrata Darijine sobe treskom su se zatvorila. Udarac je bio toliko jak da se jedan rub selotejpom zalijepljenog postera Rihanne odlijepio i ostao visjeti u zraku. 

Nakon možda manje od sekunde vrata su se ponovno otvorila, ali Darija se već stigla baciti na krevet i zariti lice u jastuk, sakrivajući oči na rubovima kojih su se skupljale suze nemoćnice. 

- Darija, ponašaš se kao derište, rekla je Mama još s vrata. 

Darija nije odgovorila. Već je tjednima svjesna da je ova svađa neminovna, ali je svejedno izbjegavala sukob, dopuštajući da se tema upisa u srednju školu usmrdi između nje i roditelja. Poput trupla zgažene životinje zatvorene u gepeku. 

Mama je prošla sobu u tri kratka koraka i sjela na rub kreveta. Do sada je bila ljuta, ali kada je vidjela mrlje od suza kako se šire na jastuku, bilo joj je žao. 

- Dijete drago, pa što si tako tvrdoglava? Što si tako zapela za tu gimnaziju? 

Darija osjeti promjenu tona, pa odluči odgovoriti.

- Neću u ugostiteljsku, kaže gutajući suze. 

- A što bi ti, reci mi molim te? pita Mama.

- Hoću u gimnaziju, kaže Darija tiho, kao da se malo srami. 

Mama zakoluta očima.

- Ajde mi molim te objasni, što bi ti s tom gimnazijom? Ajde i da ju upišeš. Što ćeš poslije?

- Pa na faks! kaže Darija puna inata. 

- A je li?- pita Mama podrugljivo - A što bi to gospođica studirala?

- Ne znam. Povijest umjetnosti možda. Ili farmaciju. Možda psihologiju.

- Ma daj, ćerce, nemoj me zajebavat'- kaže Mama, izgubivši i to malo sažaljenja koje su izazvale suze, pa nastavi - Pa da i završiš to sve, da ti i platimo da se pet godina zajebavaš tamo po Zagrebu, šta bi na kraju s tim? Šta će te hranit'? Nema ti od toga kruha!

- Pa tražila bi posao, zaposlila bi se. Trudila bi se na faksu, bila bi dobar student Netko bi me zaposlio, ako sam dobra, kaže Darija naivno. 

- A jel'? Ma di to? Svi samo na tebe čekaju da završiš studije pa da im prosipaš pamet. Samo im ti još trebaš! Pa budi realna jednom u životu. Ovo je gore nego kad si si htjela tetovirati one glupe ptice iza vrata. Shvati već jednom da nema posla za te pizdarije. Upisat ćeš lijepo ugostiteljsku, konobara uvijek treba, bar u sezoni. Odradiš ljeto, pa od manče moš' komotno šest mjeseci živjet', kćeri, ne budi luda. 

- Možda bude bolje dok ja završim faks. Možda bude posla. Ne možeš to znati, kaže Darija svadljivo.

Mama ju milo pogleda. Iako je bila ljuta, ponovno je shvatila da priča s djetetom. Nevinim i naivnim.  Malo joj je trebalo da i sama ne zaplače. 

- Dušo moja mala. Lijepo je da se nadaš, ali vrijeme ti je da odrasteš. Ne možemo se nadati da će biti bolje. Ti si još dijete, pa ne vidiš. I ja sam u tvojim godinama bila takva, ali što prije shvatiš neke stvari, to bolje za tebe. Za nas ljubavi nema nade. Neće biti bolje. Pomiri se s tim. Bit će ti lakše. Za mene je kasno, ali ti još možda i izvučeš nešto od ovog života... kaže Mama, jedva gutajući jecaje.

Dariji to nije bilo dosta. Darija se i dalje mislila boriti. 

- Pa ako neće biti bolje, ja ću napraviti da bude bolje, kaže Darija prkosno.

- Ma kako molim te, odmahne Mama rukom.

- Ako me nitko neće zaposliti, ja ću osnovati svoju firmu!

- Ma nemoj? A što ćeš ti to molim te raditi? frkne Mama.

- Ne znam. Aplikaciju ću smisliti. Studirati ću, pa će mi već nešto pasti na pamet, kaže Darija nesigurno.

- Ista si k'o svoj ludi ćaća. I on je imao te fiks ideje, pa gle ga sad. Još plaćamo kredite od kad je pokušao pokrenuti onaj svoj kretenski biznis. Nismo deset godina bili na moru... kaže Mama kroz bijesno stisnute usnice. 

Ostali su sjediti na krevetu u tišini. Darija se nije predomislila, ali više nije imala argumenata. Bilo je isto kao kada je nagovarala starce da udome retrivera u svom malom stanu. Jako je to željela, ali je na kraju shvatila kako bi na kraju patio i pas, i oni. Odlučila je ipak još jednom pokušati. 

- Ali i ti i tata ste išli na faks! Tata je ekonomist, a ti si profesorica matematike! Vi ste mogli, a ja ne mogu...

Mama ju je gledala suznim očima i nježno pomazila po glavi. 

- Dušo, za tebe želimo bolje!

Samo prijavljeni korisnici mogu ostavljati komentare.

Prijava | Registracija
Nema događaja za prikaz.