Pretraga

Radije ličilac u Kanadi, nego videoreporter u Hrvatskoj

A- A+

Saša je 26-godišnji diplomirani novinar koji je za razliku od mnogih svojih kolega, uspio pronaći posao blizak struci u Hrvatskoj i to još dok je studirao. Radio je kao videoreporter u jednom od najtiražnijih dnevnih listova u Lijepoj našoj. No unatoč tomu, odlučio je napustiti posao te više sreće i zadovoljstva, kao i novih iskustava potražiti u dalekoj Kanadi. Tamo radi kao soboslikar, dakle fizički posao, dalek od njegove struke, no ipak se ne žali. Evo kakva su njegova iskustva glede posla i perspektive u dalekoj Kanadi, nakon nepunih godinu dana provedenih tamo.

Saša (desno u izdvojenoj skupini) sa suprugom i prijateljima

Saša je 26-godišnjak, koji je diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a još dok je studirao dobio je i posao blizak struci. Naime u vrlo tiražnom dnevnom listu nacionalne razine, radio je kao videoreporter. Međutim zbog nezadovoljstva te novih izazova odlučio je, zajedno sa suprugom otići putem jednog međunarodnog programa na privremeni rad u Kanadu. I nije se pokajao, mada tamo radi fizički posao, dalek od njegove struke. Kakva je iskustva skupio u nepunih godinu dana te kakva je perspektiva u često spominjanoj Kanadi, otkriva nam sam.

Izdvojeni članak

Otkrijte zanimanje: Turistički pratitelji dobro se zabave, a ni zarada nije loša

U Kanadi pati slobodno vrijeme, u Hrvatskoj novčanik

U vremenu kada je na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje nešto manje od 300 tisuća ljudi, rijetki se usuđuju napustiti posao u struci i krenuti u daleku nepoznatu zemlju, bez ikakve egzistencijalne sigurnosti. Saša se upustio u taj rizik preko programa razmjene mladih ljudi.

– Odlučio sam otići u Kanadu jer sam htio putovati i upoznati kanadsku kulturu, ali također i raditi i pri tome nešto i zaraditi. Čini se da taj pojam zarade nije nigdje u svijetu priča iz bajki, nego ipak surova realnost puna odricanja i žrtve. No da se razumijemo, u Kanadi pati slobodno vrijeme, a u Hrvatskoj ipak pati novčanik.

Došao sam preko međunarodnog programa razmjene mladih ljudi od 18-35 godina pod nazivom International Experience Canada – Working Holiday.
Ovaj program je pogodan za mlade koji nemaju puno radnoga iskustva. Oni dobivaju otvorenu radnu dozvolu i mogu raditi bilo gdje u Kanadi za bilo kojega poslodavca. Isto tako, mladi državljani Kanade mogu doći putem International Experience programa u Hrvatsku, objašnjava Saša.

Dodaje i da postoji puno načina kako se može doći raditi u Kanadu, ali se o tome najbolje informirati direktno na web stranicama kanadske vlade.

Izdvojeni članak

Evo gdje hrvatski studenti odlaze najradije na razmjenu te tko nama najčešće dolazi

‘Ovdje svi zapravo imaju posao, osim onih koji zaista ne žele raditi’

Saša je po spomenutom programu u Kanadu otišao zajedno sa suprugom. No, nisu oboje imali istu sreću s pronalaskom posla.

– Tražio sam posao u struci, ali nisam ga uspio pronaći pa se bavim soboslikarstvom, s kojim prije dolaska u Kanadu nisam imao previše iskustva. Posao je prilično opušten u smislu da baš i nema previše stresa, osim ako ne proliješ kantu uljane boje na pod u nečijoj kući. Živim u kanadskoj provinciji Alberta gdje je najtraženija radna snaga u građevinarstvu i bliskim fizički zahtjevnim zanimanjima.

Supruga se pak uspjela zaposliti u struci. Ona je završila socijalni rad i pronašla je posao u jednoj humanitarnoj organizaciji. I ovdje je dakle faktor struke presudan. Neka su zanimanja u većoj potražnji od drugih, kao i svugdje u svijetu, rekao nam je Saša.

Ipak, otkrio nam je je da i da bi s jednom plaćom bilo teško izaći na kraj supruzi i njemu.

– Standard života je i ovdje naravno – kako za koga. Mislim da supruga i ja ne bismo mogli živjeti samo od moje plaće. Srećom i ona ima posao pa je puno lakše. Ovdje svi zapravo imaju posao, osim onih koji zaista ne žele raditi, jasan je 26-godišnjak.

Prostranstva površinom druge države svijeta, kroz objektiv 26-godišnjeg novinara

Izdvojeni članak

Studiranje u inozemstvu: ‘Krakow bih preporučila svakom studentu kojeg poznajem’

Nedostaju mi kafiće i terase, ljudi, vesela druženja

Naš sugovornik nam je rekao da radne smjene u Kanadi traju od 8 do 12 sati, a minimalna satnica u provinciji Alberti gdje je on nastanjen je 9.95 kanadskih dolara (malo više od 50 kuna). Saši uskoro ističe dozvola boravka koju je dobio spomenutim programom razmjene, ali probat će na sve načine ostati u Kanadi.

– Htio bih ostati, no neće biti lako. Ovdje su mnoga zanimanja regulirana i za njih trebate imati certifikat, a bez njega ili bez iskustva teško da ćete dobiti pozitivno mišljenje tržišta rada za vašu radnu dozvolu. U posljednje vrijeme aktualne su i razne izmjene u sustavu dobivanja mišljenja tržišta rada (Labour Market Impact Assesment – LMIA) za izdavanje radnih dozvola, a s početkom 2015. godine najavljen je novi kanadski sustav za uvoz stranih radnika i njihovu imigraciju pod nazivom ‘Express Entry’.

Uglavnom sva zanimanja u Kanadi imaju svoj nacionalni klasifikacijski kod, a dijele se na skilled i unskilled, grubo prevedno vještinska i nevještinska zanimanja. Za potonja nije potrebno imati puno kvalifikacija da bi se radilo u tom poslu, pojasnio je 26-godišnjak.

Ipak uz sve beneficije koje donosi život u ovoj dalekoj i razvijenoj zemlji, nostalgiju za rodnom zemljom, teško je zatomiti.

– Nedostaju mi kafići i terase. Ovdje je sve većinom zatvoreno u sklopu šoping centara, jedino u određenim dijelovima grada, gdje se nalazi više kafića na jednom mjestu postoje terase, ali ni one nisu baš neka sreća. Nedostaju mi i naši ljudi, naša vesela druženja, kroz sjetu zaključuje Saša.