Dobitnica Rektorove nagrade: Mnogi ne znaju da relacijsko nasilje ima teže posljedice od fizičkog
Obično se nasiljem smatraju fizički napadi na osobe, no ono ne mora biti fizičke prirode. Relacijsko nasilje među mladima je puno veći problem jer ga obično nije lako detektirati, a prolazi većinom nekažnjeno. Lana Jurković s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu provela je istraživanje te dobila Rektorovu nagradu za svoj rad ‘Relacijsko nasilje među djecom i mladima’. Time je dala svoj doprinos u senzibiliziranju javnosti o ovoj temi koja je donekle i zastupljena u medijima, no ima vrlo malo alata za borbu protiv relacijskog nasilja koje obično nije lako dokazivo.
www.cnn.com
Nasilje se događa svugdje, no većini je ljudi asocijacija na nasilje fizičke prirode. No, ono može biti i relacijsko, osobito među mladima. Naime, nije ga lako detektirati, a žrtve se obično povlače u sebe te su nasilnici vrlo rijetko kažnjeni. Zato je Lana Jurković koja je završila Učiteljski fakultet u Zagrebu, napisala rad ‘Relacijsko nasilje među djecom i mladima’ te za njega dobila čak i Rektorovu nagradu.
Sukobi koji mogu prijeći u nasilje
Uobičajeno je da među djecom dolazi do sukoba, najčešće zbog nesporazuma i različitih shvaćanja, vrijednosti i stavova prema sportu, filmovima, glazbi, odijevanju, pripadanju različitim skupinama i slično, ali i pokušaja nametanja kontrole i dominacije. Neki stručnjaci smatraju i kako je sukob važno iskustvo kroz koje dijete uči braniti svoj položaj, izražavati vlastite misli, kako podnijeti poraz i kada se povući, ali istovremeno uči i percipirati tuđe stavove. Ako se sukobi među vršnjacima ne razriješe na zadovoljavajući način, oni mogu prijeći u nasilje.
Često se može čuti da među vršnjacima ne može biti nasilja jer ne postoji razlika u fizičkoj snazi, ali to nije uvijek točno, jer iako djeca istih godina mogu biti fizički različito razvijena. Također, moć nije uvijek samo fizička. Često se radi o psihološkoj i socijalnoj moći. Kada je nasilnik verbalno kompetentniji od žrtve, sklon manipuliranju, snalažljiviji u različitim situacijama, brže i lakše se izvuče iz neprilika, a jednostavno povrijedi i okrivi druge i slično, tada kažemo da je psihološki moćniji od žrtve.
I žrtve i nasilnici imaju slabu potporu u obitelji
– Pošto su djevojčice odgajane da budu fine, da se ne tuku i ne svađaju, uvijek postoji doza ljubomore,najčešće u prijateljstvima. Relacijsko nasilje je prikriveno, pa su tu nekakvi suptilni oblici nasilja koji ne ostavljaju fizičke posljedice. Kada se ne vidi posljedica, recimo masnica od udarca, često se niti ne primijeti da je netko zlostavljan, niti žrtva nasilja, a onda samim time ne reagira ni netko stariji, pa to uvijek ostane nekako zataškano. Zato su posljedice katastrofalne, ističe Lana Jurković, dobitnica Rektorove nagrade za rad ‘Relacijsko nasilje među djecom i mladima’.
Kaže i kako se žrtve najčešće kasnije pretvaraju u osobe koje teže sklapaju prijateljstva, često se zatvaraju u sebe te dolazi i do introvertiranosti kasnije u životu. Pokazalo se u istraživanjima da i žrtve i nasilnici imaju slabu potporu obitelji. Primjerice, ako nasilnik ne nalazi potporu u obitelji, onda češće radi takve stvari ne bi li privukao pozornost, a primarni mu je cilj povrijediti nekoga i degradirati ga u društvu. To je najviše stvar ljubomore te pokušaja uzdizanja sebe na taj način. Kada se vrši relacijsko nasilje nad nekim, nasilnik je glavni koji pokreće cijelu priču, no gotovo uvijek uza se ima pomagače.
‘Premještena agresija’
Relacijsko nasilje najčešće ostaje prikriveno, a ako se i pokaže teško ga je dokazati. Primarno je obrazovati učitelje i profesore da ga prepoznaju. Rješenje su i radionice u sklopu kojih se mora i nasilniku objasniti koje su posljedice, jer oni smatraju da ako nema fizičkih posljedica, to nije ništa strašno. Često relacijsko nasilje ostavlja teže posljedice od fizičkog.
– Nasilnici su gotovo uvijek i žrtve nasilja, a nasiljem prema drugoj osobi koja nije njihov zlostavljač rade upravo agresiju koja se zove ‘premještena agresija’. U 90 posto slučajeva je tako. Istraživanje sam radila na studentima, pa je bilo retrospektivno, no pokazalo se da se često kaju zbog nasilja u prošlosti, iako im je zbog istog bilo drago neposredno nakon što su nasilje izvršili. Samo je jedna osoba od njih 217 odgovorila da joj nije žao zbog počinjenog nasilja, kaže Lana.
‘Kind Campaign’ i elektroničko relacijsko nasilje
Kod relacijskog nasilja je najgore što žrtve ne vide izlaz te smatraju kako im nitko ne može pomoći, pa kod njih onda dolazi do beznađa, čak i depresije, a krajnji oblik toga su i pokušaji samoubojstva. Vani također, isto kao i kod nas ne postoji u sustavu način rješavanja relacijskog nasilja. Primjerice, u Americi postoje dvije djevojke koje su također bile žrtve, a njihova se akcija zove ‘Kind Campaign’. Osmislile su program kojeg provode putujući diljem Amerike na način da okupe djevojke u dvorani, pa onda razgovaraju s njima i navode ih da otkrivaju doživljeno relacijsko nasilje.
– Istraživanje koje sam provela na studentima je po njihovim sjećanjima iz školskih klupa, no to je bilo dok još društvene mreže i internet nisu bili toliko razvijeni, pa njihovi doživljaji i nisu toliko pretjerani kao što je slučaj danas kada je zbog interneta relacijsko nasilje još teže. Razlog tome je i što su ljudi hrabriji kada se nalaze iza monitora, pa im je lakše te smatraju prihvatljivijim biti nasilni. Tako se to širi, a tek se sada ne može ući u trag nasilnicima s interneta jer preko interneta mogu biti i anonimni. Elektroničko nasilje funkcionira na isti način, samo što je medij drugačiji, ustvari sada je još gore jer se sada postavljaju i fotografije te videi. Velik je problem i što preko interneta sada svaka napisana riječ ostaje dok je uživo samo izrečena. Zato žrtve elektroničkog relacijskog nasilja proživljavaju sve iznova i iznova, rekla je Lana Jurković.
