Intervju s braniteljicama obrazovanja koje su napravile promjenu za buduće generacije
Počele su svoje kampiranje ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta večer nakon velikog prosvjeda za kurikularnu reformu 1. lipnja. Ostale su tamo svaku noć, unatoč početnom ignoriranju zaposlenika ministarstva. Šator je uklonjen nakon pet noći, a ministar Šustar je osobno došao pred njih i prihvatio sve zahtjeve oko dodjele državnih stipendija. One su braniteljice obrazovanja – Dorotea Šušak i Espi Tomičić.
Facebook; Espi Tomičić
Ministarstvo je napravilo svojevrsni presedan jer su im prosvjednice kao uvjet postavile objavu zajedničkog priopćenja na službenim stranicama. Prihvatili su uvjet, a naslovili su priopćenje ni više ni manje nego ‘Zajedničko priopćenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i Studentskoga zbora Akademije dramskih umjetnosti te studentica Doroteje Šušak i Espi Tomičić vezano uz prijedlog izmjena i dopuna Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na državnu stipendiju‘.
Nakon prvog teksta koji je napravljen usred prve noći prosvjeda, razgovarali smo s Espi i Doroteom o trenutku koji je prevagnuo da krenu u prosvjed, odnosu koji su imali sa zaposlenicima ministarstva, studentskom aktivizmu, ali i mogućnosti povratka šatora na adresu ministarstva ako opet dođe do problema sa stipendijama.
Koji je bio trenutak kada ste prevagnuli da ćete postaviti šator?
Dorotea Šušak: Trenutak u kojem je pala odluka o postavljanju šatora i kampiranju ispred Ministarstva, bio je u potpunosti nepripremljen. Nikakva racionalizacija u smislu preparacije za ono što slijedi nije se dogodila jer je situaciji pristupljeno afektivno (u početnom momentu), a kao rezultat kulmintorne točke, sveobuhvatne indignacije i rezignacije. Prijepodne 1.6., provedeno je u uzastopnim telefonskim zvanjima u smjeru Ministarstva. Espi je s mog mobitela (zbog čega posjedujem sve screenshotove, već i objavljene) uputila točno 157 poziva, od kojih je većina bila okarakterizirana dizanjem te automatskim spuštanjem slušalice od strane MZOS-a.
Potom je Espi otišla kući (do tada smo zajednički pisale za faks u podrumu jednog kafića), a osjećaj nelagodne nepravde ostao je očito i kod jedne i kod druge. Sat vremena nakon (ja sam i dalje pisala u spomenutom kafiću), Espi me je nazvala i rekla: “Ja doma imam šator”. Prva sljedeća rečenica, bila je obilježena zajedničkim konsenzusom o tome da odlazimo ondje kampirati. Nakon prosvjeda na trgu i odlaska u Muller s ciljem kupovanja papira za crtanje i nekoliko markera (za transparente), otišle smo ispred MZOS-a. 1.6. oko 19:30h. To je obilježio početak petodnevne avanture na Donjim Sveticama 38.
Kada smo se prvi puta vidjeli, zaštitar iz MZOS-a donio vam je kavu, a posljednji dan im je bilo žao što ste tako brzo otišle. Kakvu ste komunikaciju imali s njima, ali i ostalim zaposlenicima ministarstva?
Espi Tomičić: Zaštitari su bili skeptični prvi dan, ali s vremenom su shvatili da ne ostajemo samo tu noć. Ima taj jedan koji putuje u Zagreb svaki dan na posao, a s kojim sam popričala i o državi, plaćama i općenito poslu koji radi. Bili su susretljivi, ali oni uostalom rade za zaštitarsku firmu, a ne ministarstvo. Zadnji dan mi je rekao: “Ja sam te dočekao i otpratio, čak mi je žao što idete”. Što se tiče ostalih zaposlenika ministarstva, bilo je različitih susreta, od onih najgorih gdje smo bili objekti koje se vrijeđa, do onih susretljivih. Jedna žena mi je pričala o svom nećaku koji je završio dramaturgiju, i dala mi uvid u njegovo studiranje, a i kasniju karijeru.
foto: Marko Matijević|srednja.hr
Podržali su vas i druge kolege, jeste li očekivale da će vam se netko pridružiti?
Espi Tomičić: Nismo razmišljale previše o tome, bitno nam je bilo da nas ministar uoči i shvati da se nešto treba promijeniti, no kako je za to trebalo više dana, kolege i kolegice kojie su nam se pridružilie pomoglie su u cijelom procesu. Studenti i studentice Filozofskog, Akademije dramske i Politologije bili su s nama na kraju više noći, a i imali smo “straže” kad se određen dio nas odlazio tuširati. Ono što zasigurno nismo očekivale jest tolika podrška našeg fakulteta, profesora i profesorica, dekana, prodekanice i ostalih zaposlenika, vikend je njihov neradni dan, ali onie su ga odlučilie provesti s nama, i radeći nešto za sve studente i studentice kojie će to tek postati.
foto: Marko Matijević|srednja.hr
Sada kada je sve gotovo, kako komentirate odnos ministra Šustara prema vama, ali i njegovih pomoćnika s kojima ste komunicirali?
Dorotea Šušak: Osobno sam stava kako je odnos Ministarstva i svih njegovih dionika (koji su s nama odlučili na ovaj ili onaj način komunicirati), prije svega neprofesionalan i ljudski manjkav (u smislu empatije). Odnos s njihove strane, prije svega, uslijedio je prekasno. Ukoliko dvije osobe (jedna 19, druga 20 godina), spavaju u šatoru ispred “tvoga” Ministarstva, pritom dane provodeći na vrlo visokoj temperaturi, čitavo vrijeme izložene suncu (o kojeg smo na koncu dobile i sunčanicu), dužan si (kao profesionalac, a potom i kao čovjek), pristupiti dotičnima odmah na početku novoga radnoga dana. Njihova je pak solucija ostavljanje nekoliko dana bez ikakvog komuniciranja stvari i bez pokazivanja interesa za navedenu situaciju. Ministar se nije pojavio do subote 4.6.2016., a što je ispod svake razine jer je kriza obrazovnog sektora u RH (na više frontova) trajala već danima.
Izuzev zakašnjele reakcije, problem je i glumljena pseudoparodijska verbalizacija koja svjedoči o fiktivnoj nejasnosti “zašto smo mi ondje, koliko su problemi ozbiljni, kako se problemi rješavaju”. Mi, odnosno naši zahtjevi, na koncu jesu ispoštovani, ali zbog ukupnosti izvršenoga pressinga (kako bivanjem tamo, tako i održavanjem prosvjedne i drugih akcija te u konačnici poradi medijskoga praćenja), a ne zbog poslovne obligatornosti ili ekstenzivne ljudskosti s njihove strane.
Ako nešto pođe po zlu opet sa stipendijama, hoće li se šator vratiti?
Espi Tomičić: Naravno, ako pođe po zlu šatori se vraćaju, a vjerujem da nas je onda još više, s obzirom da je 15.7. većini gotov fakultet. Mi nismo dobile obećanje ministra, već ministarstva, pa u slučaju da se i dogode neke smjene, mislim da sa stipendijama ne bi trebalo biti problema. No, kod prosvjeda treba biti spreman/na uvijek ići do kraja koliko god to trajalo.
foto: Marko Matijević|srednja.hr
Dekan ADU-a vam je osobno u više navrata dao podršku. Možete li otkriti kako je cijela Akademija reagirala na vaš prosvjed?
Dorotea Šušak: Dekan, profesori, pravna služba te studentski zbog Akademije (ADU), reagirali su prekrasno. Njihovu reakciju smatram većim presedanom (u pozitivnom smislu), nego čitavost akcije. Svi su se aktivirali, kako u obliku moralne podrške, tako i u obliku pravno logističke pomoći. S jedne su nas strane, svakoga dana posjećivali, donosili piće i hranu, davali savjete i bili cjelokupna podrška. S druge su strane pomogli (pravna služba) u sastavljanju novoga nacrta pravilnika za iduću akademsku godinu (što je ogromna stvar). Mnogi dionici ADU-a učinili su me iskreno ponosnom i beskrajno oduševljenom činjenicom što studiram u okviru takve institucije – hvala im.
Je li ovakav oblik studentskog aktivizma putokaz za daljnje akcije? Planirate li se vi osobno dalje baviti studentskim aktivizmom?
Dorotea Šušak: Ne smatram da nužno jedna (bilo koja) akcija, osobu čini aktivistom/icom. Aktivist se rađa kroz vrijeme i to u jednakoj mjeri kroz teorijsko naoboružavanje različitim oblicima znanja i spoznaja (prije svega politoloških, ali i opće argumentacijskih i kritičkih), ali i kroz praktično bavljenje. Dotično govorim jer sam se i prije 1.6. doživljavala aktivisticom, a doživljavat ću se i nakon 6.6. Tako da bih svakako rekla kako je ideja aktivizma, duboko ukorijenjena u nešto što bih prozvala vlastitim identitetom i karakterom jer sam ga gradila kroz godine, niz akcija i aktivnosti u sklopu civilnoga društva, ali i teorijskoga informiranja. Svakako planiram i ubuduće reagirati na raznorodne društvene nepravde, gradeći nove oblike legitimnih akcija, vještina i sredstva s kojima se moje kolege i ja možemo izboriti za bolje i pravednije društvo.
foto: Marko Matijević|srednja.hr
Treća smo zemlja po nezaposlenosti mladih u EU, obrazovanje niti jednoj političkoj opciji nije prioritet, bi li studenti trebali glasnije artikulirati probleme s kojima se danas mladi suočavaju i zašto to ne rade?
Dorotea Šušak: Smatram kako smo svi (u opće društvenom smislu) uspjeli na neki čudno tragikomičan te pomalo perverzan način, floskulizirati izjave koje su umjesto onih od državne važnosti, postale opće poznata mjesta parodije. Sve one statistike koje klasificiraju RH kao zemlju dosta neadekvatnoga obrazovnog sustava, poput loših rezultata na PISA testovima ili vodeće nezaposlenosti mladih u RH te svih onih silnih proklamacija o Hrvatskoj kao zemlji (ne)znanja, to su sve izjave koje bi nam trebale biti ozbiljni motivi i poticatelji promjene i aktivacijskog progresa, umjesto satiričkih inspiracija. Čitavo vrijeme govorimo kako se umjesto ideologijama u okviru raznorodnih političkih opcija, trebamo početi baviti njihovim ekonomskih planovima – i to je parcijalno točno, no ja bih rekla kako prije nego bilo što drugo, trebamo (u ocjeni različitih stranačkih programa) promotriti obrazovni plan.
Obrazovanje je tzv. sektor preduvjet. Adekvatno obrazovanje preduvjet je za kvalitetnu ekonomiju, zdravstvo, kulturu te u konačnici i samu politiku u svojoj cjelokupnosti. No, to je zadatak svih nas – i starih i mladih. Trebalo bi broj godina manje koristiti kao vrijednost samoj sebi dostatnu, a više kao prostor mogućnosti. Kod studentske populacije to je vrlo specifično – riječ je o društvenoj grupi koja kroz vrijeme konstituira najobrazovaniji kadar države i kojem bi trebamo dati do jasnoga znanja kako o njima ovisi mnogo toga. Trebamo prestati odgajati i obrazovati osnovnoškolce, srednjoškolce i studente, kao uniformnu masu fahidiota kojoj se ponajviše vrednuje što kvalitetnija prilagodba sustavu, a ponajmanje individualna inicijativa i kreativna zamisao. 21. stoljeće ne treba masu instrumentaliziranih poslušnika, već ljude sa sposobnošću kreacije novoga i zauzimanja argumentirane pozicije. Takvi su ljudi, oni koji će jasno argumentirati svoje stavove (a to nam svakako treba), no za tako nešto, mi trebamo čitavu promjenu, globalnoga mindseta.
Dan nakon što je šator uklonjen, morali ste predati završni rad. Premda su vam profesori htjeli dopustiti odgodu predaje, vas dvije niste na to pristale. Zašto i jeste li uspjele napisati rad?
Espi Tomičić: Još uvijek ih pišemo (barem ja). Mislim da je bilo kakva vrsta aktivizma ili prosvjedovanja stvar koju individua sama odabire kao nešto što želi raditi, a neizvršavanje obaveza jest posljedica toga. Srećom, ovo nije trajalo dugo, pa se sve stigne nadoknaditi. Ponekad trebamo malo izići iz okvira konformizma u kojem smo navikli bivati i stvarati bolji svijet. Mladi smo, i moramo se boriti za svoja prava, ali i za jednakost svih ljudi, inače nam nema smisla ništa drugo. Vidimo se u subotu na prideu.
