Dok se zgrada faksa sve više nazire na rubu horizonta kao u nekom romantičnom filmu, u mojoj glavi se vrte stihovi ‘I’m an alien, I’m a legal alien’ i pomalo me obuzima jeza. Ponovno se osjećam manjom od makova zrna. Baš kao prvi (tje)dan u gimnaziji. Trenutak bjelodane spoznaje da to više nije srednja škola jednako je zastrašujuć koliko je i olakšavajući. Ja sam opet samo mala djevojka u velikoj sredini, ali napokon više ništa nije isto.
Piše: Inga Đuđik
Ono čega se svi plašimo po dolasku na faks jesu predavanja, kolokviji i ispiti. Sve nam je novo, od zgrade preko čistačica do profesora i nemamo pojma kako s čime započeti. No, ono prvo s čime dođemo u kontakt su uvijek ljudi, bilo na faksu, bilo u srednjoj školi.
Faks vs. srednja škola – kategorija: ljudi
Koliko god kratki ljetni praznici bili, između srednje škole i faksa se u to vrijeme pokrene neka sklopka u glavama. I učenici se odluče ponašati kao civilizirani ljudi, pravi akademski građani. Barem za razliku od toga kakvi su u srednjoj. Budimo realni, prvi dani u srednjoj školi su gadni. Klinci su okrutni, a pogotovo ovi malo stariji. Pa te tako u prvom razredu stariji učenici gledaju poprijeko ako ne znaš gdje ti je učionica, pa sačekuše u WC-u, pa naguravanje po hodnicima, jer zašto bi se itko, pobogu, sklonio s puta? I tako se slaže trauma na traumu dok sami ne postanete stariji i njihova preslika.
Toga više nema. Sada ste ušli u svijet odraslih – dobro, zakoračili ste vrhovima prstiju i molite se da se ne poskliznete, ali je mentalitet ljudi na faksu potpuno drugačiji od onoga kakav je u srednjoj školi. Bit ćete izgubljeni na faksu, ali će biti još tisuću takvih. Nećete znati gdje vam se nalazi učionica niti gdje je WC, ali za to su tu stariji studenti. I vjerujte, spremni su pomoći. Ne morate se bojati da će nanjušiti strah, oni sami se sjećaju kakvi su bili svog prvog dana faksa i neće vam se smijati u lice ako ljubazno pitate gdje je referada, mada stojite ispred nje. Sredina na faksu je veća i samim time ljudi moraju biti spremni komunicirati jedni s drugima.
Čak i kada stojite u redu i čekate Godota, najvjerojatnije će se onaj ispred ili iza vas okrenuti i započeti razgovor. Jer to je ono što ljudi rade. Razgovaraju, ne rugaju se jedni drugima. Tako se dogodilo da sam čekala u redu zadubljena u vlastiti svemir, dok me odjednom dobra duša ispred mene nije povukla za rukav tako žestoko i odvukla me do tete koja je, očito, viknula sve brucoše, i podijelila nam pečate u roku 30 sekundi.
Osuđivanje ne postoji u rječniku
Potrudite se upoznati ljude sa svoje godine, ipak ćete ih često viđati. Njima se jednako tako tresu gaće kao i vama, ako ne i više, pa ako oni ne potiču razgovor, vi probijte led. Faks nisu samo knjige. Faks su ljudi, iskustva i poznanstva. Ako mislite da nemate ništa zajedničko, pa upisali ste isti faks, i to je nešto! Obratite se svojim vršnjacima, starijima, osobama koje sjede pored vas. Nasumično sjednite s nekim u klupu. Ne tvrdim da će razgovor sa svima biti ugodan, no možda šutnjom propustite nešto lijepo. Koliko se puta dogodilo da vam se obrati djevojka samo kako bi vam rekla gdje se nalazi WC koji se može zaključati kako biste imali gdje sušiti tajice ako pokisnete na putu do faksa? Ja kažem dogodilo se jednom, i velika joj hvala za to, jer u Zagrebu zbilja često pada kiša, a ja zbilja rijetko nosim kišobran.
Govorim iz perspektive nekoga čija sredina teško može pojmiti tinejdžericu koja ne nosi ‘bile starke’. Ogromno je olakšanje doći na faks koji ne samo da tolerira ono što je u manjim sredinama obilježeno kao ‘drugačije’ i ‘čudno’, nego cijeni originalnost, kreativnost i zapravo bilo koji oblik izražavanja i kreiranja samog sebe. Bile to ‘bile starke’, bile to martensice, trenerka ili zelena kosa. Dopušteno vam je biti vi i u tome uživati.
Zbog svih ovih ljudi u ovome meču pobjedu odnosi faks.
Priče iz tramvaja
Iako tramvaji nisu direktno vezani za faks, barem ne više od prijevoznog sredstva kojim se švercate da biste do istoga stigli, ne zaboravite da se ulaskom u tramvaj ne zatvarate u vlastiti svijet. Danas je točno mjesec dana kako sam stigla u Zagreb, a već sam vidjela najbolje što tramvaji nude. Pa tako i čin solidarnosti kada nailazi kontrola, a pred kabinom vozača se stvori red, pa ljudi sistemom karika u lancu kupuju i poništavaju karte. No, trenutak kada sam zbilja ostala zapanjena dogodio se jedne srijede navečer u trinaestici. Sjedila sam sama, preko puta mene je bilo slobodno sjedalo, kao i još desetak takvih uostalom. Ali baš ispred mene sjeda srednjovječni muškarac. I kreće tramvaj. I kreće priča. Radi na groblju. Obećavaju im povišicu. On ipak smatra da je to predizborni trik. Ali nije ga briga. Pita me studiram li. Ja potvrdim. A on poput moje majke savjetuje da samo učim, da me ne maltretira šef na poslu, da budem sam svoj čovjek. Da me ne mogu tretirati kao njega. Postaja Črnomerec. Izlazimo svako na svoju stranu. On kaže da mu je bilo drago razgovarati sa mnom.
Iako je ostavila jaki dojam na mene, to nije ni približno moja najdraža priča. Zamislite da čekate bus nakon faksa u skoro pa deset sati navečer. I promrzli ste i ne da vam se ništa i samo želite kući. I dolazi tramvaj koji naravno nije vaš, jer vaš uvijek dolazi posljednji. I baš ćete za ovim tramvajem požaliti što nije vaš. U tramvaju na sjedištu do prozora sjedi dečko (ili cura, što god više volite) lijep kao slika. I buljite jer si ne možete pomoći. A onda on pogleda u vas. I smješka se. I to je najljepši osmijeh koji ste ikada vidjeli. I u tih 30 sekundi, koliko tramvaj stoji, vi se premišljate da samo uletite u taj tramvaj iako nije vaš. I ne napravite to. I tramvaj odlazi. Dečko vas i dalje gleda, i dalje se smješka. Okreće se. I mahne.
Ono što cijelo vrijeme pokušavam reći jest, da obratite pažnju na ljude koji su oko vas. Na život koji se događa. Ima još takvih priča: dečko u bijeloj košulji koji je nosio dvije umotane ruže, djevojčica koja je prosila i na čijem se licu vidjela ona iskrena radost kada je dobila dvije mandarinke i čokoladicu, žena koja mi je htjela gatati… Ako samo malo podignete pogled s mobitela, možda vidite da stojite ispred najljepše djevojke, možda uhvatite nečiji osmijeh, možda čujete priču koja će vam promijeniti dan, možda upravo vi uljepšate nečiju vožnju kući nakon napornog dana.
Znam samo da više neću propustiti niti jedan tramvaj.
