[INTERVJU] O svemu i svačemu s nepobjedivim lovcem iz Potjere Krešimirom Sučevićem-Međeralom
Nakon što je zbog zdravstvenih razloga vrući lovčev stolac popularnog kviza Potjera, privremeno napustio Mirko Miočić, na njegovo mjesto je sjela, više nego dostojna zamjena. Radi se o Krešimiru Sučeviću – Međeralu u kvizaškim krugovima dobro znanom igraču, široj javnosti poznatijeg po uređivanju kviza ‘Tog se nitko nije sjetio’. Ovaj doktor lingvistike i hungarologije, zaposlenik je Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a neko vrijeme je i predavao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
HRT: PR
U kvizu Potjera, u nepunih mjesec dana, nema nijedan poraz, dok je već šest puta ekipe poslao kućama bez novca. Kakav je bio kad je imao 16, kako se priprema za kvizove te kada će dozvoliti nekom timu da odnese novac iz Potjere, otkrio nam je u intervjuu.
Kada i kako Vam se javio interes za kvizove? Znam da nastupate i na raznim pub kviz natjecanjima. Što je to tako zarazno u kvizovima da oni postanu način života?
Kada sam bio klinac redovno se gledala Kviskoteka i to me nekako zarazilo tom sklonošću kvizovima, iako sam tada još bio klinac i nisam znao gotovo ništa (zanimljivo, nedavno sam pogledao neke stare snimke Kviskoteke dostupne na Youtubeu i danas mi se ta pitanja čine jako banalnima (smijeh)). Kako je moje obrazovanje odmicalo, znao sam sve više, no kada sam postao punoljetan Kviskoteke više nije bilo. Srećom, pojavio se Diplomac, koji je potrajao jednu sezonu, ali i to je bilo dovoljn Dalje je sve išlo svojim tokom, a buđenje pub kviz scene u Zagrebu otvorilo je novu priliku za etabliranjem i širenjem znanja, a drago mi je da sam uvidio da moj hobi i interes nije tek izolirano čudaštvo, nego da nas ima sve više.
Koji je prvi pub kviz u kojem ste sudjelovali, a koji je prvi televizijski? U kojem ste televizijskom kvizu polučili najbolji rezultat?
Kako rekoh, prvi televizijski bio je Diplomac, a najbolji rezultat, financijski gledano, bio je onaj u Sve u 7, kada sam uspio sačuvati 250.000 kuna. Pub kvizovima sam se počeo baviti u Booksi, koja je mislim bila prva u Zagrebu koja je to počela organizirati, još tamo negdje 2005., isprva bih uskakao kada ne bih imao drugih planova, ali od 2009. sam redovan.
Pripremate li se nekako za nastupe u Potjeri i drugim kvizovima?
Posebnih priprema nemam, jer, kako sam već više puta ponovio, kvizaško znanje jest pokazatelj nečijih općih životnih interesa i iskustava. Ne isključujem da ima ljudi koji bubaju podatke napamet, ali meni je to u kvizaštvu ekvivalent dopinga u sportu. Ja jednostavno pratim stvari koje me zanimaju, idem na druge kvizove, pa i tamo pokupim neku informaciju ako mi zapne za um… Nikada ne bih počeo pratiti nešto što me načelno ne zanima samo zato da si ‘pojačam’ to područje u kvizaškom smislu, to mi je besmisleno.
Mada se čini da nema područja opće kulture u kojem ste slabi, možete li mi reći koja polja smatrate da vam ne leže najbolje, a u kojima smatrate da ste osobito jaki?
O, ima, itekako. Slab sam u filmu, književnosti, likovnoj umjetnosti i stripu, te većini klasične glazbe. To su sve recimo područja u kojima Kotiga briljira. Jak sam u zemljopisu, jeziku, relativno i u povijesti i općenito društvenim područjima. Osobno mi je komično da sam u nekoliko navrata imao odlične rezultate na kvizovima iz tematike lifestylea, iako je to područje za koje nikad ne bih rekao da mi ide.
Krešimir Sučević-Međeral/ izvor: Facebook
U kratkom vremenu ste postali najopasniji lovac, odnosno onaj kojeg sve ekipe žele izbjeći? Kako se osjećate u toj ulozi?
To svakako imponira, iako je to i velika odgovornost, jer trebam ostati na razini. Naš narod kaže kako ničija nije gorjela do zore, pa se moram i sâm psihički pripremati na prvi poraz. Mi lovci smo u zanimljivom položaju, jer, kada gledate komentare na društvenim mrežama, ljudi potajno navijaju za nas i vrlo su nam neskloni oprostiti niz loših rezultata, premda isto tako nije zabavno ni ako stalno pobjeđujemo, to nije dobro za opstanak kviza, jer će se tada sve manje ljudi prijavljivati (iako je s druge strane dobro za gledanost, jer ljudi vole vidjeti kako nam netko uzima skalp).
Koji su Vam hobiji i interesi? Shvatio sam da volite putovati i da ste skoro bili na nekom ‘dugometražnom’ putovanju.
Da, putovanja su mi najveća strast i većinu informacija zapravo i skupim putujući i upoznajući zemlje u kojima boravim. Nedavno sam se vratio s putovanja od Hrvatske do Novog Zelanda, preko Azije, bez korištenja aviona, trajalo je 10 mjeseci. Bilo je lijepo, ali i naporno. No već me svrbe tabani…
Od ostalih hobija, tu je učenje jezika, koje sam u zadnje vrijeme malo zapostavio, slušanje glazbe, čitanje…zapravo sam u tom aspektu prilično običan. (smijeh)
Sada radite na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a nekada ste predavali mađarski studentima lingvistike na Filozofskom fakultetu. Kakav ste bili profesor? Strog i nepopustljiv ili blag i kompromisan?
To kakav sam bio kao profesor, trebali biste pitati moje studente. (smijeh) Načelno, da, vjerujem da sam bio strog, zato što sam očekivao da ne pričam u prazno, nego da mojim studentima nešto i ostane od toga što su tamo čuli, tim više jer je bila riječ o izbornom predmetu, pa nitko nije bio obavezan ondje sjediti. Bilo je nekoliko njih koji su htjeli nastaviti učiti i nakon te jedne godine koliko je tečaj trajao, no druge su nas obaveze odvukle na različite strane. Ali lijepo je kada vidite da nekoga to što im govorite iskreno zanima. I poprilično je neugodno kada vidite da vas tretiraju kao ‘samo još jedan potpis u indeksu’.
Kakav je Krešo bio kad je imao 16, dok je pohađao Klasičnu gimnaziju u Križanićevoj?
Vjerojatno bi na mene bio primjenjiv stih iz pjesme Singin’ rock’n’roll od Stijena: ‘Čudan momak si bio, mislili smo svi da pomalo lud si ti’. (smijeh) Nije me šorao pubertet na onaj nekakav neprilagođen način, bio sam vrlo dobar učenik, s interesom za jezike, ali uz slabe radne navike, uvijek sam se više oslanjao na ono što bih upamtio na satu i na svoju već tada široku opću kulturu i improvizacije. U to su me vrijeme zvali Rodney, jer sam ličio na Rodneya Trottera, što mi je tada bilo čudno, ali kada danas pogledam neke slike iz toga doba, ima čak dosta i fizičke sličnosti. Srećom, ja ipak imam više od male mature… Nikad nisam spadao u „popularne“ frajere, bio sam „stečeni ukus“, smeten u blizini djevojaka (prvi sam se put poljubio tek s 21), imao sam nekoliko bliskih frendova s kojima sam našao zajednički jezik… No u Klasičnoj gimnaziji, koja je općenito po obrazovnim standardima među boljim školama, te kao jedan od samo 7 dečkiju u razredu, nisam odskakao toliko koliko bih odskakao u nekoj običnoj školi.
Izvori: Facebook / Screenshot Mućke
I na kraju otkrijte nam kada ćete nekoj ekipi dozvoliti da uzme novac u Potjeri?
Kada skupe više od 18 odgovora u završnoj potjeri. (smijeh)
