Ekran

'Ne postoje samoubojice, njih su ubili drugi' natpis je kojeg sam prvi put vidjela na zidu jedne djevojačke sobe kada nisam imala više od 10 godina. Citat je to koji najbolje opisuje iskustvo gledanja Netflixove serije '13 Reasons Why' o kojoj bruji cijeli Internet, a potrebno mu je posvetiti malo više pažnje nego što sam to učinila prije deset godina. Serija je nastala prema istoimenom 'young adult' romanu Jayja Ashera i već u samom početku saznajemo o čemu se radi: 17-godišnja Hannah Baker (Katherine Langford) je izvršila samoubojstvo i iza sebe ostavila 13 strana zvučnih kaseta u kojima daje odgovore na pitanja koja neminovno ostaju iza osobe koja si oduzme život – zašto je to učinila, a u ovom slučaju, i tko ju je do tog čina doveo? Svi koji niste gledali seriju ili čitali knjigu, spoiler alert, otkrit ću vam sve.

Komentar: '13 Reasons Why' - Ne postoje samoubojice, njih su ubili drugi
Foto: facebook.com/pg/13ReasonsWhy

Ako ste išta čuli o seriji, to je vjerojatno ono da je brutalna i da nije za nestabilne osobe, da je se ne preporučuje mladima jer o samoubojstvu govori kao o rješenju svih problema. To sam isto i ja čula, te pročitala iz raznih tekstova stručnjaka. Ali ako seriji date priliku, vidjet ćete da je zbilja brutalna, ali emocionalno, potrest će vas, ali će vas navesti na razmišljanje, i možda nećete dobiti odgovore, ali će vam biti postavljeno jako puno pitanja, a na vama će biti da na njih odgovorite.

Mada ne pišem ovaj komentar iz pozicije stručnjakinje, nisam psihologinja niti psihijatrica, pišem ga iz pozicije 20-godišnje djevojke koja je do nedavno bila u poziciji tinejdžera i adolescenta, koja je do nedavno hodala hodnicima srednje škole i koja je do nedavno bila u stanju uma koje prikazuje serija. Pišem iz pozicije prosječnog gledatelja ove serije.

Okosnica serije jest postupno otkrivanje što se to kvragu dogodilo da jedna djevojka zaključi da za nju na ovome svijetu više nema mjesta. Clay Jensen (Dylan Minnette) je dobio paket na kućnu adresu u kojem se kriju kasete. Kasete koje su prije njega poslušale i druge osobe, jer im je Hannah kao posljednji zadatak dala da preslušaju sve i onda ih proslijede dalje, idućoj osobi koja također ima svoju priču o tome kako je utjecala na njezino samoubojstvo. Clay je među posljednjima koji trebaju poslušati kasete i ne čini to u jednom slušanju, jer mu je jednostavno preteško. Teško je slušati glas osobe koju ste voljeli, a više je nema, a još je teže slušati priču za pričom, čekajući kada ćete vi doći na red. Teško je znati da se nalazite na popisu osoba koje su ubile vašu voljenu osobu.

Sedam kaseta, trinaest zvučnih zapisa, trinaest ključnih događaja i trinaest epizoda.

Perspektiva

Snimljene kasete, logično, donose Hannahinu priču, a cijelo vrijeme se serija igra prikazima iz vremena dok je bila živa s onima koji se događaju 'u realnom vremenu', odnosno prikazima reakcija ljudi o kojima priča, prvenstveno one Clayja Jensena.

Dovodi se u pitanje koliko je istinito ono što čujemo i vidimo, odnosno, koliko možemo vjerovati glasu pripovjedačice? Ali taj problem pouzdanosti nije ništa novo, on postoji od kada je prve knjige pisane iz pozicije pripovjedača u prvom licu, takozvane 'ich forme'. Subjektivni pripovjedač donosi svoju priču, po definiciji ne može biti objektivan, i ne, ne možemo mu u potpunosti vjerovati. Pa tako ne možemo u potpunosti vjerovati ni glasu Hannah Baker s kaseta.

Ali serija ne skriva taj problem, već ga sama potencira u nekoliko navrata. Kako bi se sakrili od vlastite krivice i od samih sebe, sve osobe na kasetama tvrde kako su priče čista izmišljotina, i da samo treba uvjeriti Clayja u to isto kako ne bi povjerovao tim lažima i nešto poduzeo. I te se priče drže dok Alex Standall (Miles Heizer) ne izjavi kako o njemu nije izgovorila ništa pogrešno, te zašto bi o drugima lagala? Ako nije lagala o tome kako je on iznevjerio njihovo prijateljstvo, zašto bi izmišljala poljubac na spoju s Justinom (Brandon Flynn) kojeg je on razglasio kao oralni seks? Zašto bi izmišljala da je svjedočila silovanju prijateljice Jessice (Alisha Boe) i vlastito, kada je upravo Justin mogao spriječiti da njegova djevojka Jessica uopće bude silovana?

I naš će um igrati ping-pong između vjerovanja i sumnje u snimke. I ne moramo vjerovati njezinim kasetama, ako ćemo ih odbaciti kao previše subjektivan izvor informacija osobe koja je emotivno nestabilna i pri tome je mrtva, možemo im ne vjerovati jer ih shvaćamo kao uvrnut način osvete 's one strane groba', ali onda moramo vjerovati osobama koje su sudjelovale u tim pričama, potvrđuju ih, a i dalje su žive. Onda moramo vjerovati četrnaestoj snimci koja je priznanje Hannahinog silovatelja, jer je on za vrijeme snimanja bio priseban i živ.

Nasilje

Jedna od izvrsnih stvari prikazanih u seriji jest postavljanje pitanja koja ne funkcioniraju jednosmjerno. Takvo je i pitanje nasilja. Fizičkog nasilja, verbalnog nasilja, cyberbullyinga, pa i emotivnog nasilja nad osobama koje slušaju kasete.

Hannah je bila zlostavljana od svojih vršnjaka. Kada Justinovi prijatelji cijeloj školi proslijede njezinu fotografiju na toboganu na kojoj joj se vide gaćice, a on ne učini ništa po tom pitanju, već potpiri vatru govoreći da je došlo do oralnog seksa i time je dovede na glas školske drolje, to je nasilje. Kada se njezino ime pojavi pored epiteta 'najbolja guzica' na listi koja se širi među učenicima, i dečki se onda osjećaju pozvanima buljiti u njezinu stražnjicu ili je čak besramno pipati, to je nasilje. Kada ode na spoj s Marcusom (Steven Silver), a on nasrne na nju jer je mislio 'da će dobit', to je nasilje. Kada se ne uspije oduprijeti Bryceu Walkeru (Justin Prentice) pa je on siluje, to je nasilje.

Sve, osim možda posljednjeg, je nešto što se događa svakodnevno, ne samo tamo negdje daleko u SAD-u, već u našim školama, među našim učenicima, i to ne srednjoškolcima. Seksualno napastovanje se javlja već u višim razredima osnovnih škola, a nasilje putem Interneta se javlja već među učenicima petog razreda. I to je toliko učestalo, da jednostavno odmahujemo rukom i kažemo 'ma to su samo djeca', ili još bolje, 'dečki su to, oni su takvi'.

Ne, to nisu dječja posla i to nisu dečki, to nije 'boys will be boys'. To su nasilnici. Iako u očima 'odraslih' to izgleda kao igra, u adolescentskoj dobi takvi doživljaji ostavljaju traume. Ne mora postojati jedan veliki događaj kao okidač koji osobu navede na samoubojstvo, to može biti i jako puno malih događaja, percipiranih kao 'ništa'.

S druge strane, kasete djeluju devastirajuće i na neke od njih. U borbi s prihvaćanjem istine, Jessica se okrene marihuani i alkoholu, a na kraju same sezone, Alex, koji je prvi priznao vlastitu krivnju, si oduzme život.

I upravo je to nasilje. Završeni krug koji počinje nasiljem, nastavlja se na nasilje, i jedini rezultat mu je više nasilja. To nije odgovor, to je vječiti upitnik.

Krivnja

Upravo odgovornost za vlastita djela nas dovodi do točke 'krivnja'. Clay isprva ne može slušati kasete, za razliku od ostalih koji su ih preslušali sve odjednom. Razlika između njega i ostatka grupe jest ta što se on osjeća krivim za Hannahino samoubojstvo. Dok on pokušava razriješiti zagonetke razgovarajući s ostalima, preispitujući i uspoređujući Hannahine riječi i tuđim djelima, ostatak grupe se brine o tome da ih se ne otkrije. Jer oni možda imaju budućnost, perspektivni su sportaši, fotografi, autori, a Hannah nije bitna, jer ona nema budućnost. Jer nema ni nje.

Borba s vlastitim tajnama, koja kreće od negiranja da se išta spomenuto na kasetama dogodilo, vodi do toga da Sheri Holland (Ajiona Alexus) policiji priznaje da je kriva za automobilsku nesreću koja je usmrtila dvije osobe, da se Courtney Crimsen (Michele Selene Ang) 'outa' svojim gej roditeljima kao lezbijka, da Justin prizna Jessici da je nije zaštitio od silovanja iako je trebao i mogao, te da Jessica to prizna samoj sebi i vjerojatno svome ocu (za vrijeme njezinog razgovora s ocem je nedovršena rečenica op.a.).

Krivnja je za nekoga možda preteška, kao na primjer za Alexa koji si također oduzme život, ili za Hannah Baker, koja je samu sebe krivila za sve što joj se dogodilo.

Unatoč teškoj temi i bezbroj postavljenih pitanja, serija ne nudi samoubojstvo kao rješenje, niti ga prikazuje kao nešto veličanstveno i poželjno. Ako serija čini išta, to je da se zapitamo koliku težinu imaju naše riječi, u kojoj mjeri svakodnevno utječemo na život ljudi oko sebe.

Tabu teme

Što je točno toliko uznemiravajuće u seriji? Što je toliko brutalno da seriju čini nemogućom za gledanje?

Silovanje i samoubojstvo.

To su dvije teške riječi i očito nam je jako teško o njima govoriti i slušati, a kamoli o njima gledati. Je li to zbog toga što mislimo da se silovanje i samoubojstva ne događaju, ili zato što mislimo da se nama oni ne mogu dogoditi? Zašto nam je ugodno i sasvim normalno pogledati akcijski film u kojem čovjek dobije metak u glavu i šest u prsa, a neugodno nam je vidjeti scenu u seriji u kojoj djevojka leži u kadi, u potpunosti odjevena, i britvom si prelazi preko zapešća?

Prema statističkim podacima MUP-a za 2016. godinu, ukupno je bilo prijavljeno 116 spolnih odnošaja bez pristanka i 81 silovanje. Na svako prijavljeno silovanje dolazi još između 15 i 20 neprijavljenih, tako da je realan broj puno veći. Prema istim podacima, prošle godine su se dogodila 123 pokušaja samoubojstva i 38 dovršenih samoubojstava osoba u dobi 15-25 godina.

Šutnja o silovanju je problem veći od ovog članka i ove serije. Radi se o cijeloj kulturi silovanja u kojoj živimo, o činjenici da su žrtve ismijavane, isključivane iz društva, da se njih krivi za silovanje. Kultura silovanja je štipanje za stražnjicu. Kultura silovanja je pitanje savjetnika srednje škole Liberty High, srednje škole Hannah Baker, pitanje koje on postavlja kada mu ona eksplicitno kaže da je maltretirana i implicitno daje do znanja da je silovana, pitanje je li se te večeri kada je silovana dogodilo nešto za čime žali, čega se srami, je li ona donijela odluku učiniti nešto s dečkom, a sada je to požalila. Ona, a ne on. Pitanje koje govori da je ona ta koja je kriva za silovanje, a onaj koji ju je silovao.

Rješenje

Upravo gore navedeno je ključ za potpuno razumijevanje serije.

Kada Hannah snimi kasete, ona ne odlazi u kadu ubiti se. Ona odlučuje životu dati još jednu šansu. I shvaća da će joj za nastavak trebati pomoć, da ne može sama. I ona odlazi školskom savjetniku, Kevinu Porteru (Derek Luke), koji na njezine riječi kako život nema smisla, kako želi da sve prestane, odgovara pitanjem – Da nisi ti možda kriva za to što ti se događa?

I to je posljednji korak koji ju je gurnuo niz provaliju.

I zato serija ne 'glorificira samoubojstvo', kako kažu mnogi komentari, jer Hannah nije vidjela samoubojstvo kao jedino rješenje. Jer nije to učinila kao perverzan način traženja pažnje. Nakon što je godinu dana trpjela različite vrste maltretiranja, obratila se upravo osobi koja je trebala biti stručna za vrstu pomoći koja joj je trebala, a ako joj ona nije bila sposobna pomoći, njezin zaključak je bio da tu pomoći nema.

Odgovori

Nakon emocionalnog vrtuljka u samo 13 epizoda, ono što bi našoj duši odgovaralo jest sretan, završen kraj. Ali ni to malo utjehe nećemo dobiti. Kraj sezone je otvoren, i ne ostavlja točku na kraju već tri točkice i svu silu mogućih interpretacija.

Imamo i jako puno neodgovorenih pitanja. Jesu li Hannahini roditelji mogli spriječiti njezino samoubojstvo da nisu bili toliko opterećenim financijskim pitanjima i bi li tada shvatili da se nešto događa s njihovom kćeri? Je li Clay mogao spriječiti Hannahino samoubojstvo da je skupio hrabrosti na vrijeme joj priznati da je voli? Jesu li Alex i ostali iz grupe mogli spriječiti njezino samoubojstvo da su joj ostali prijatelji?

Ne znamo. I to je stvar kod smrti. Za razliku od otvorene interpretacije serije, smrt je konačna. Ne možemo znati što bi se dogodilo da Justin nije širio laži o njoj. Jer baš kao i smrt, naše riječi i djela su često konačni i djeluju na drugu osobu u jednom smjeru. A na nama je da odlučimo hoćemo li na osobu djelovati tako da je gurnemo niz provaliju ili da joj pružimo ruku.

Samo prijavljeni korisnici mogu ostavljati komentare.

Prijava | Registracija
Nema događaja za prikaz.