Atomic Dance Factory je jedna od najuspješnijih plesnih skupina u Hrvatskoj koja je posebnu slavu stekla nakon nastupa u Super Talentu. Nedavno su se vratili iz Las Vegasa s najprestižnijeg svjetskog natjecanja ‘Hip Hop International – World Championship 2012’, a iza sebe imaju velike uspjehe i brojne nastupe.
Voditelj i glavni koreograf ADF-a, Saša Krnetić, nam je u razgovoru ispričao svoje plesne početke te kako je nastala plesna skupina, koliko ima članovu i kako nastaju impresivne koreografije.
www.facebook.com
S: Kako si se našao u plesnim vodama?
SAŠA: Plesom sam se počeo baviti 1995. godine. To je bilo vrijeme E.T.-a kada smo u plesače gledali kao u bogove. Počeo sam s breakdance-om, a zatim sam odlučio napraviti samostalnu karijeru.
Kasnije sam imao tu sreću što sam se našao među 30 plesača kojima je Red Bull omogućio sudjelovanje na seminarima u Americi gdje sam načio više o plesu od pionira cijele scene.
S: Kad je osnovan Atomic Dance Factory?
SAŠA: 1998. godine sam počeo samostalno raditi kao plesni voditelj, a 2000. godine sam dobio poziv od voditeljice udruge Vokalno-plesna skupina ‘Radost’. U toj udruzi sam radio s prvim dječjim zborom koji je bio orijentiran na hip-hop i urbanu kulturu. Radio sam koreografije, drugi voditelji glazbu i u suradnji s producentima nastao je prvi projekt K.I.D.Z. (Klinci iz Dubrave Zagreb).
Kako su klinci odrasli i krenuli u srednju školu, a kod nas su se htjeli nastaviti baviti plesom, 2003. godine smo odlučili pokrenuti plesni studio. Tako je nastao ADF kao drugi ogranak cijele udruge. Ime i program rada smo preuzeli iz jedne američke plesne škole, a s vremenom nam je ADF postao primarna djelatnost.
S: Koliko imate članova i gdje trenirate?
SAŠA: Danas ADF broji oko 250 članova. Sudjeluju djeca i mladi svih uzrasta, dok najmlađi član ima samo 6 godina.
Nakon nastupa u Supertalentu 2009. godine nastala je velika navala klinaca koji su se željeli baviti plesom. Neki su stvarno htjeli plesati, a neki su samo htjeli biti kod nas. Zato smo morali uvesti audicije, pa danas biramo članove prvenstveno prema njihovoj motivaciji, a zatim po biopsihofizičkim sposobnostima.
Zbog propozicija natjecanja na kojima sudjelujemo, trenutno imamo 15-ak grupa koje se dijele na dječje, juniorske i seniorske grupe prema godištima, a što se tiče plesnog iskustva razlikujemo početne, srednje i napredne skupine.
Kako nemamo vlastiti prostor razgranati smo po lokacijama. Djelujemo u Dubravi, u Tkalčićevoj i u Voćarskoj ulici.
S: Gdje ste sve nastupali i kakve ste rezultate ostvarili?
SAŠA: Na državnim kupovima i prvenstvima se stalno krećemo od prvog do trećeg mjesta. Na Europskom prvenstvu 2009. godine prvi put smo kao outsideri uspjeli doći do finala, što je prvi put da je Hrvatska ušla u finale Europskog prvenstva.
S: Koji vam je nastup posebno drag i zašto?
SAŠA: Nastup koji nam se urezao u pamćenje bio je ovog ljeta na natjecanju ‘Hip Hop International – World Championship 2012’ u Las Vegasu. Sudjelovalo je 160 grupa iz 43 države i u našoj kategoriji imali smo konkurenciju od 65 grupa. Taj nastup nam je trenutno najdraži možda zato što je najsvježiji i zbog iskustva koje smo stekli.
No nastupi na Supertalentu su bili prekretnica za mene, moje plesače i cijeli studio. Nakon toga su se svi više angažirali i treninzi više nisu bili na rekreativnoj razini.
S: Doživljaji sa Supertalenta
SAŠA: Ekipu za nastup smo izabrali iz najnaprednije grupe. Bilo je malo drame od strane drugih koji su se pitali zašto baš oni nisu izabrani. Ali djecu uvijek odgajamo da njihovu motiviranost i trud nagradimo na neki način, primjerice prelazak u napredniju grupu ili poziv za nastupe.
U priču o Supertalentu smo jako riskantno ušli jer nismo klasično otplesali korake. Svakom smo nastupu dodali nešto posebno i drugačije. ‘The Piano Payer’ smo smislili za Europsko prvenstvo, a druge dvije koreografije su došle u međuvremenu.
S: Kako nastaju koreografije i otkud ideja za ‘The Piano Player’
SAŠA: Ideju i princip koreografije smislim sam ja, odnosno kako bi to trebalo izgledati i zvučati. Zatim svi zajedno radimo na razvijanju koreografije, ali finalni dodir je moj.
Glazbu iz uvodnog dijela koreografije ‘The Piano Player’, primjerice, preporučio mi je jedan član naše grupe. Da mi on nije rekao za ‘River Flows In You’, tog dijela vjerojatno ne bi bilo.
Pjesma od Beyonce sama po sebi zvuči dosta euforično, a klavir je glavni instument i nekako je bilo logično da bude uključen u ples. Htjeli smo dočarati pianista kako uživa u svojoj glazbi, ali nismo htjeli donositi klavir na pozornicu i tako je došla ideja da plesači budu odjeveni i plešu kao tipke.
S: Što od vas možemo očekivati u budućnosti?
SAŠA: Već godinama pokušavamo dobiti svoj vlastiti prostor, neku polivalentnu dvoranu gdje bi mogli raditi paralelno. Planiramo pomladiti trenere, a ja već imam asistente iz najnaprednije grupe. Meni pomažu s drugim grupama, a oni se uhodavaju u posao.
Imamo veliki projekt koji će se održavati na Cvjetnom trgu u subotu i angažiran je cijeli plesni studio. Ne smijem govoriti o čemu se radi jer spremamo iznenađenje, ali bit će veliko. U listopadu planiramo ići na Festival urbanih stilova u Novi Sad. Od siječnja sljedeće godine opet krećemo po kupovima i državnim natjecanjima te europskim i svjetskim prvenstvima.
Nadamo se kako ćemo na ljeto ponovno otići u Ameriku, ovaj put na duži period.
