[ŠKOLSKA LEKTIRA] Miro Gavran predlaže koje knjige treba izbaciti, a koje uvrstiti u popis
Miro Gavran naš je najizvođeniji suvremeni dramatičar, a jedini je živući europski autor kojemu je posvećen festival imena Gavranfest. Predstave su mu, kao i romani, drame i knjige za mlade namijenjene raznolikoj publici koja rado prati njegov rad i posjećuje ga na gostovanjima. Prokomentirao je aktualni popis lektire i predložio kako bi ga trebalo osuvremeniti.
Miro Gavran/osobni arhiv
Govoreći iz perspektive književnika, Miro Gavran smatra kako je pristup obradi lektire potpuno pogrešan i odbija mlade ljude od knjige.
S:Popis srednjoškolske lektire nije se mijenjao 20 godina. Koja bi se djela i autori, prema vašem mišljenju, tamo trebali naći, a kojima je mjesto negdje drugdje?
Miro Gavran: Dvadeset godina je doista dug period i vrijeme za novo promišljanje. Mislim da bi se popis trebao osvježiti prvenstveno tekstovima suvremenih hrvatskih autora. Kod odabira treba prednost dati tekstovima koji posjeduju umjetničku izvrsnost, ali i komunikativnost, tekstovima koji obiluju humorom i emocijama. Hrvatski autori su našim mladim čitateljima bliži od stranih autora zbog prepoznatjivog konteksta koji opisuju.
Uz to, proteklih dvadesetak godina većina izdavača sve slabije plaća književne prevoditelje, pa je na policama naših knjižnica sve više slabih književnih prijevoda za koje nije dobro da dođu u ruke mladih čitatelja.
Predlažem da se načini anketa među srednjoškolcima o tome koja su ih književna djela s ovog popisa lektire emotivno i čitateljski ostavila hladnima, pa nek se ti tekstovi izbace.
Budući da se cijeloga života bavim kazalištem, usudim se reći da Corneillov „Cid“ i Racinova „Fedra“ sigurno nisu drame koje će današnjeg srednjoškolca zaintrigirati za književnost i kazalište, već naprotiv…
Također ne mogu proniknuti što se već pedeset godina u srednjoškolskoj lektiri rade Faulknerov „Krik i bijes“ i Sartreova „Mučnina“, osim što u mladih čitatelja prigodom čitanja izazivaju opravdan bijes i nepotrebnu mučninu.
S: Da je neko od vaših djela na popisu srednjoškolske lektire, kako biste voljeli da ga se obrađuje na satu? Zašto je lektira većini učenika najomraženiji dio obrazovanja?
Miro Gavran: Sat lektire bi trebao biti ugodan razgovor o književnosti, na kome se nastoji na neizravan način razumjeti osnovne poruke književnog djela. Na žalost, najčešće se sat književnosti pretvara u pseudo-znanstveno seciranje i analiziranje književnog teksta, pri čemu se od učenika očekuje da glume male književne teoretičare.
Potisnuli smo uživanje u književnom djelu u drugi plan, na račun književnog „razumijevanja“. Zaboravlja se da doživljaj književnog djela, poput doživljaja glazbe ili slike, ne možemo znanstvenim metodama mjeriti i normirati. Zbog svega ovoga pobrojanog, sat lektire je mnogim učenicima noćna mora.
S: Je li za srednjoškolce kasno? Može li ih se nagovoriti na čitanje i koliko živi autor, preko književnih susreta ili radionica može doprinjeti tome? Kakvo je vaše iskustvo i koliko poznajete sisteme u drugim državama?
Miro Gavran: Istinskim čitateljem se postaje uglavnom do desete godine života, tek rijetki to postanu koju godinu potom. Ali uglavnom: tko do tinejdžerske dobi ne postane čitatelj s navikom i potrebom za redovitim čitanjem, teško da će to postati kao srednjoškolac. Stoga je beskrajno važno da djeca u osnovnoj školi dođu u dodir sa zanimljivim i njima primjerenim knjigama.
Izbor lektire za osnovne škole mora biti još suptilniji i još pametniji od izbora srednjoškolske lektire, i mora se činiti sa željom da se kroz njega djeca oduševe za knjigu i čitanje. Književni nastupi književnika za djecu to oduševljenje za knjigu mogu jako potaknuti, kao i literarne i kazališne radionice.
Poznajem veći broj hrvatskih književnika za djecu koji imaju iskustva i vještine nužne za održati lijep književni susret, nakon koga se djeca pridobiju za čitanje.
U većini tzv. zapadnih zemalja, kao i u skandinavskim zemljama država i školski sustav financijski potiču održavanje književnih nastupa u osnovnim i srednjim školama, ali i na fakultetima.
S: Ima li smisla uvoditi ikakve promjene u lektiru kad sustav, s naglaskom na državnu maturu, diktira situaciju?
Miro Gavran: Uvijek ima smisla u lektiru staviti čim bolje, atraktivnije i mladima primjerenije knjige, a iz lektire izbaciti one koje će ih, bukvalno rečeno, potjerati od čitanja. Osnovni cilj lektire ne trebao biti stvaranje malih teoretičara književnosti, nego osnovni cilj treba biti pridobiti mlade ljude da uživaju u lijepoj književnosti….da im čitanje bude navika i potreba.. da ostanu ljubitelji književnosti i nakon završetka formalnog obrazovanja….
A državna matura je po mom mišljenju apsolutno nepotrebna, kao i praksa da se kod upisa na fakultete gleda koliki je prosjek nekome bio u prvom ili četvrtom razredu srednje škole. To je potpuna glupost – što znači to bedasto normiranje starog znanja i tjeranja djece i roditelja u Hrvatskoj da se utrkuju oko ocjena i bodova s nepotrebnih natjecanja koja nisu dostupna svoj djeci u Hrvatskoj. Sve je to nepotrebno.
Jedini kriterij upisa na fakultete treba biti prijemni na kome kandidat pokazuju svoje aktualno znanje i sposobnosti, a ne sumnjive ocjene od prije nekoliko godina.
S: Nakon epova, učenicima najteže padaju drame. Smatrate li da je gospodu Glembajeve, Hamleta ili Noru bolje i vjerodostojnije pogledati u kazalištu nego čitati?
Miro Gavran: Na žalost, suvremeni kazališni redatelji često ne rade uprizorenje klasičnih drama, nego njihovu „reinterpretaciju“ u kojoj dolazi do prekrajanja , kraćenja, a često nadogradnje drame koja se uprizoruje tekstovima drugih autora, tako da se u takvim predstavama izmjeni osnovna ideja dramskog autora i nastane neprepoznatljiva predstava u kojoj ostane malo što od izvornika.
A dok je takva praksa u suvremenom kazalištu, radije preporučam čitanje izvornog dramskog teksta.
