Nastava

Novom, hitnom izmjenom Zakona o odgoju i obrazovanju predlaže se brisanje odredbe prema kojoj se ravnatelji moraju licencirati najkasnije do 1. siječnja 2017. Uz brojne kritike zbog nerješavanja tog problema, u javnoj raspravi istaknut je i problem kvalitete učitelja i nastavnika, koja, uz zastarjele školske programe, snažno utječe na razinu odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj.

[Intervju] Nekompetentnost nastavnika postaje sve veći problem hrvatskih škola
foto: Anton Mezulić| www.srednja.hr

Uz priču o licenciranju ravnatelja, koja traje još od devedesetih godina prošlog stoljeća, u javnoj raspravi o izmjeni Zakona o odgoju i obrazovanju 'isplivao je' i sve veći problem nekompetentnih profesora.

Za pojedina područja i nastavne predmete, nastavnika u hrvatskim školama nedostaje već godinama. Kako bi se riješio taj deficit, išlo se na ruku programima za cjeloživotno učenje, s kojima je moguća prekvalifikacija u školskog nastavnika, ali i olakšan ulazak u obrazovni sustav

Na taj ozbiljan problem u javnoj je raspravi upozorio Damir Purković, s Odsjeka za politehniku Filozofskog fakulteta u Rijeci, koji je završio poslijediplomski sveučilišni studij Istraživanje u edukaciji u području prirodnih i tehničkih znanosti, usmjerenje: tehnika. U komentaru je istaknuo kako se u stavku 6., članka 105. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama potiče uzlani trend trajnog upošljavanja nekompetentnih nastavnika i učitelja. Osim toga, upozorava kako je privremena mjera za pokrivanje deficita rezultirala sve lošijom kvalitetom profesora.

Pročitajte intervju u kojem detaljnije objašnjava ovu zabrinjavajuću situaciju u hrvatskim školama.

Zašto je problem to što visoka učilišta provode programe pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičkog obrazovanja?

Najprije treba razjasniti sam način organizacije i provedbe takvog obrazovanja. Dakle, ovi programi nemaju status niti 'snagu' studija, već je riječ o programima cjeloživotnog obrazovanja, nakon kojeg se ne stječe nikakva formalna kvalifikacija. Drugim riječima, radi se ustvari o vrsti tečaja nad kojim se ne provodi nikakva kontrola kvalitete. Temeljno pitanje je: zašto se onda tako stečene 'kvalifikacije' uzimaju u obzir pri upošljavanju nastavnika koji nisu završili nastavnički studij?

Na to pitanje postoji više odgovora: prvo, u Hrvatskoj nema dovoljne produkcije nastavničkog kadra, osobito u određenim područjima; drugo, ako želite zaposliti osobu s neophodnim specijalističkim kompetencijama (važnim za strukovno obrazovanje), onda mu trebate olakšati ulazak u nastavni proces i treće, ovo je trebala biti određena 'vatrogasna mjera' kojom će se dati vremena cjelokupnom obrazovnom sustavu dok se postupno ne podigne kvaliteta nastavničkog obrazovanja (što se nije dogodilo!).

Umjesto toga, ovakvi programi su postali lakši i jednostavniji način za uvođenje u nastavni proces mladih ljudi, bez ikakvih stručnih i iskustvenih kompetencija, što je nedopustivo u svakom, pa tako i u strukovnom obrazovanju. Nego, vraćam se na Vaše pitanje, nedopustivo je da se za određene predmete i nastavna područja u obzir uzimaju takvi programi u kojima se nastava tog područja ili predmeta uopće ne spominje niti poučava.

Na primjer, akreditirane nastavničke studije, koji obrazuju nastavnike u tehničkom području, trenutno ima samo Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište u Splitu i Sveučilište u Rijeci, no, unatoč tome, i ostala sveučilišta provode dopunsko pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičko obrazovanje, čiji 'papir' jednako vrijedi. Na tim sveučilištima se poučava neka 'univerzalna metodika' koja po svojoj definiciji NE POSTOJI (zbog toga postoji didaktika). Mislim da sam Vam sve rekao ovim odgovorom – dopunsko pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičko obrazovanje nije pravi način za uvođenje nastavnika u nastavu, osobito u predmetima i područjima za koje fakulteti i sveučilišta koja ga provode nemaju dopusnicu ili kompetentne osobe.

Osim izmjenom Zakona odgoju i obrazovanje, kako kvalitetno i dugoročno riješiti problem nekompetentnih nastavnika?

Dugoročno rješavanje problema nekompetentnih nastavnika zasigurno nije u snižavanju kriterija za ulazak i uvođenje u nastavu, čega smo svjedoci već dugi niz godina. Kako bi Vam to dočarao, napravit ću usporedbu s liječničkom profesijom.

Zamislimo da se zbog velikog odljeva liječnika iz Hrvatske sutra pojavi problem manjka istih, pa se onda na različitim fakultetima organiziraju programi dopunskog medicinskog obrazovanja, koje mogu upisati svi, a osobito oni čija struka je relativno bliska toj profesiji: veterinari, medicinske sestre, fizioterapeuti. Zatim nadležno ministarstvo ugradi u neki zakon kako su oni s takvim obrazovanjem istovjetni doktorima medicine. Eto, otprilike takva situacija je i s nastavničkom profesijom u Hrvatskoj.

Dugoročno rješavanje ovog problema moguće je samo intenziviranjem nastavničkog obrazovanja i svekolikom podrškom, a ne postupcima za gašenje takvih studija (poput studija za nastavnike tehnike u Osijeku, a trenutno se čini sve za gašenje takvog studija u Rijeci i to nakon 50 godina tradicije). Kao što sam prethodno naglasio, sadašnje dopunsko obrazovanje svoju opravdanost ima samo i isključivo za one osobe koji imaju specijalistička znanja (stečena i dokazana tijekom višegodišnjeg rada u 'stvarnom svijetu'), a koji izvode nastavu iz usko specijaliziranih predmeta u višim razredima strukovnih škola. Za sve ostale slučajeve ono je potpuno neprimjereno.

Stoga, uz zakonsku regulativu, fakultetima treba omogućiti i olakšati realizaciju izvanrednih nastavničkih studija, za prvostupnike s nižom razinom obrazovanja, te specijalističkih nastavničkih studija, za one sa 7. razinom obrazovanja (primjerene struke), čiji se životni poziv mijenja iz npr. inženjerskog u nastavničko. Sve mjere koje sam naveo mogu biti putokaz za dugoročno poboljšanje kakvoće nastave, ali samo ako se nastava prestane doživljavati kao stanovita 'siva zona' koja će biti poligon različitim interesnim skupinama za kadrovsku manipulaciju, u protivnom ćemo ostati ovdje gdje jesmo (ili niže), te će posljedice loše prakse i loših odluka današnjice plaćati naši unuci (je to je s odgojem i obrazovanjem tako).

Kako paralelno podići kvalitetu kompetentnih nastavnika, a kako poboljšati njihov društveni status?

Odgovor na ovo pitanje nije niti jednostran niti jednostavan. Riječ je o vrlo kompleksnom problemu koji je usko povezan s nastavničkim obrazovanjem. Naime, biti nastavnik znači prihvatiti poziv za koji se čovjek treba dragovoljno opredijeliti samo ako u sebi ima neiscrpan poriv, talent i dobru volju za stalno mijenjanje, učenje te iznad svega za pomaganje mladim ljudima (učenicima), dakle, vječni unutarnji entuzijazam i optimizam. Ako toga nema, nema ni nastavnika, učitelja, odgajatelja - čovjeka prikladnog za rad s djecom.

Najveća šteta sadašnjeg načina 'ekspresnog' ulaska u nastavničku profesiju leži upravo u ovakvom stanju, što je i statusno važno. Takvi 'instant' nastavnici sebe doživljavaju kao isporučitelja sadržaja (kojeg je osmislio, koncipirao i priredio netko drugi), odriču odgovornost za razvoj učenika (što je primarni cilj nastave) te svoj posao još dugo smatraju „privremenim rješenjem“, a sebe ne doživljavaju nastavnicima.

Zašto je to važno za status? Prvo status nije jedino i isključivo uvjetovan plaćom, već primarno profesionalnom autonomijom pojedinca, koja se gradi na profesionalnim kompetencijama, težnji za razvojem i usavršavanjem te strukovnom organiziranju koje posebnim znanjima, umijećima i odgovornošću prema zajednici štiti svoju profesiju. Drugim riječima, ako mi sada udvostručimo plaću nastavnika, možda će se povećati interes za nastavničkim studijima, ali će se u ovim okolnostima intenzivirati i „siva zona“ upliva u nastavničku struku svih onih koji vide samo plaću, a ne vide odgovornost za razvoj učenika.

Država, kao regulator obrazovnog sustava, ovdje treba imati mehanizme i kriterije koji počinju od ovih formalnih, povezanih s ulaskom u profesiju, do onih regulatornih kojima se na temelju stvarnog licenciranja, re-licenciranja, ali i postignuća u radu s učenicima procjenjuje kakvoća nastavnika. Ovako procijenjena kakvoća treba biti i primjereno statusno i financijski vrednovana, a takvi nastavnici trebaju činiti okosnicu samo-regulatorne komponente sustava. Pri tom agencije pa i Ministarstvo trebaju biti podrška i logistika takvim nastavnicima te im osigurati puno povjerenje i profesionalnu autonomiju za razvoj učenika. Jedino tako će se i status nastavnika postupno mijenjati.

Može li Cjelovita kurikularna reforma, i slični pokušaji, značajno poboljšati sustav obrazovanja u Hrvatskoj bez da se podigne kvaliteta nastavnika u hrvatskim školama?

Na ovo pitanje, koje je opet usko povezano s prethodnima, ću Vam pokušati odgovoriti iz vlastite perspektive i iz perspektive dobre prakse naših i inozemnih obrazovnih sustava. Prvo, sustav se ne može razviti niti promijeniti preko noći niti jednim aktom. Razvoj obrazovnog sustava je dinamički proces stalnih mijena koje ovise o društvenim, gospodarskim, političkim i raznim drugim čimbenicima koji nisu trajni već se stalno mijenjaju.

Najgore je kad se sustav ne gradi konstantno, već kad se stalno ruši i gradi, jer se onda uvijek kreće ispočetka, ne uvažavajući bilo kakve dosege prethodnog (zbog toga zaostajemo za razvijenim zemljama). Kad je riječ o bilo kojoj kurikularnoj reformi, svaku trebaju pratiti paralelne promjene na razini dokumenata i prilagodbe nastavnika istima. Procjena valjanosti iste je moguća tek nakon sustavnog praćenja i znanstvene evaluacije, a ne unaprijed ili na temelju televizijskih rasprava.

Dakle, moj odgovor je da CKR ili bilo kakva slična reforma, koja je na tragu suvremenih znanstvenih spoznaja i iskustava dobre prakse, može poboljšati sustav obrazovanja. Značajnost poboljšanja primarno ovisi o spremnosti nastavnika za provedbu i njihovom razumijevanju ciljeva reforme. Ako takva kritična masa postoji i ako je voljna provoditi reformu, onda takva reforma ima šanse za kakav-takav uspjeh. Što se ove reforme tiče, moje mišljenje je da ista ima šanse za uspjeh, osobito kad je u pitanju opće i obvezno obrazovanje, ali uz bitne korekcije nastavnog plana, koji će omogućiti razvoj učenika prema njihovim sklonostima. Srednjoškolsko obrazovanje, po meni, treba promjene koje će više odražavati potrebe društva i gospodarstva u kojem (lokalno i globalno) živimo, a manje biti odraz partikularnih interesa skupina, područja ili predmeta.

Stoga smatram kako su polazišta i ciljevi kurikularne reforme (ni ove ni prethodnih) srednjoškolske nastavnike bitno manje 'dotakli', zbog čega će trebati puno više energije i vremena uložiti u stvaranje kritične mase nastavnika koji su voljni provoditi istu, ali i puno više pažnje posvetiti problemima ovog obrazovanja.

Samo prijavljeni korisnici mogu ostavljati komentare.

Prijava | Registracija
Nema događaja za prikaz.