Tekst koji slijedi pisan je prema stvarnim događajima jedne studentice nastanjene u Studentskom domu Stjepan Radić. Također, pisan je prema izmišljenim događajima jedne možda studentice, možda i ne, nastanjene negdje u Zagrebu, ili u Dalmaciji. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna, osim ako su te osobe izmišljene.
A serem, sve je istina, pazi kako sam se uselila na Savu.
Foto: flickr.com
Znate šta je kul s filozofskim? Što kad svi krenu na faks, ja još doma igram igrice u gaćicama i grudnjaku. Što kad svi imaju kolokvije, mi tek dobili syllabus. Što kad su svi do grla u govnima, ja tek pakiram stvari za zege.
Nije me bilo u velegradu tri mjeseca. Zaboravila sam kolika je gužva u jutarnjim tramvajima. Al okej, nije da mi se ikamo žuri. Svi me nešto mjerkaju, kontam zbog nove boje kose.
A ne, ček, imam fluorescentni halo kiti kofer. Moj bed.
A gdje ja trebam staviti svoje stvari?
Ista stara sobica. Iste stare police. Isti stari krevet. Vlastiti jastuk bikoz ne trebaju mi tuđe gljivice.
I nova cimerica.
I stvari nove cimerice koje su na mom radnom stolu. Vrijeme za mejkover.
Mama mi uvijek prije nego nekamo odem kaže da budem dobra. I ja se stvarno trudim. Ali teško je biti dobar prema osobi koju nisam upoznala, a još drži prljave tanjure na mojoj strani sobe. E nećeš, razbojniče.
Nakon sat i pol vremena, izgleda bolje. Ukratko, njezine stvari su na njezinoj polovici.
– Heeeeej, pa ti si stigla, fejka Cimi sreću zbog nove sustanarke, elem, mene.
– Da, morala sam pomaknuti malo tvoje stvari, ne ispričavam se.
– Ma sve pet, ja se malo raširila, kaže kroz smijeh.
Da, ko kuga.
– Ma nema veze, odgovaram.
– Slagat ćemo se, slagala je.
Stavila sam svoje martensice pored njezinih air maksica.
– Da, naravno.
Moramo.
Jebena kontrola
Ko to u pičku materinu lupa hodnikom u šest faking ujutro jesu oni normalni koji im je klinac zašto ne puste da spavamo halooooooooo
Da se barem radilo o studentima koji partijaju. To bi mi bio najmanji problem.
Frka je kad je to kontrola, a ti si kupio dom.
U glavi mi svira sirena za uzbunu.
– Hej, hej, hej, budi se, hitno, trebam te!
– Ha? Šta koj kurac hoćeš nije još ni jutro.
Super, dijelim sobu s jebenom uspavanom kraljevnom.
– Nije zajebancija, trebam te. Nisam tu legalno, a nemam gdje dalje, trebam te samo da kontroli nešto izmisliš kada dođu na vrata.
Muk.
– Pliz.
Muk.
Sve što sam čula je bilo jedno tiho ‘okej’ prije nego se okrenula i nastavila spavati.
Kucanje. Čujem Cimi kako se ustaje.
– Da, to sam ja.
– Aha, evo iksica.
– A da, cimerica je došla danas, ali je odmah otišla van. Mislim da je našla drugo prenoćište, ako znate što mislim.
Dobro izvlačenje, Cimi, dobro. Od sad sam drolja, ali dobar potez.
– Hvala, laku noć.
Izlazim iz ladice ispod kreveta.
– Hvala ti.
– Idi spavaj. Omiljena mi je oreo milka.
Zbilja bismo se mogle slagati.
