[Drolja sa Save s1e7] Grinch u Zagrebu ilitiga dirljiva priča o nejebici
Ako još jednom čujem nekoga da pjevuši Božićne pjesme, majke mi udarit ću ga. I što je s ovim kićenjem izloga u djedice i božikovine i lampice još u 10. mjesecu? Butlers objasni se.
Btw, glavna ho-ho-hoe je i na fejsu, pa klik, lajk, share, invite na Drolja sa Save.
– E, jesi vidjela kako je sve okićeno po gradu?, pitao me Suhi između dvije stranice neke dozlaboga dosadne knjige dok smo bili u knjižnici.
– Ma jesam. Ali ne zanima me previše. I stišaj se.
– Kako te sad ne zanima? Pa ti voliš lampice i svjetla. Jebate u luster gledaš pol sata, a sad te ovo kao ne zanima.
– Lampice su jedina dobra stvar oko Adventa.
Ako se mene pita, da led lampice koje svijetle za vrijeme Adventa zamijene onim većim, šarenim lampicama i okite grad ostatak godine, ništa oko Adventa ne bi bilo posebno.
– Kakva si ti hejterica.
Kad odrastem, bit ću Grinch
Teta iz knjižnice nas je istjerala pa smo raspravu prebacili u KSFF. Da su mi ponudili kuhano vino, kontam da bih vrisnula.
– Kako možeš ne voliti Božić?
– Pa kad stavim na papir koliko mi novaca treba za poklone i koliko novaca nemam, naravno da ga ne volim.
Tu je razlika između djece i odraslih. Kad sam bila mala, samo bih dobivala poklone. Molila sam mamu da me odvede do komšinice koju nisam ni pozdravila 6 mjeseci, samo zato što sam znala da ću nešto dobiti. Makar i čokoladu, pametnome dosta.
Osim ako je srpska, onda valjda ne valja, ili tako nešto.
Starci bi bili sretni samo kad bi dobili čestitku. I to bih je napravila sa sestrama. I ćao đaci, možemo cijeli dan jesti baklavu i gledati Sam u kući. Svaki dio ikad.
Sad treba svakome po sitnicu, a nitko nema kune. Pa se ljute kad trošim na poklone, pa se ljute kad ne dobiju ništa. Plus sve ove obiteljske drame, a znam da će ih biti, jer ih bude svake godine. Jer su svi umorni pa svakome neki kurac smeta.
Ne da mi se to.
Ostala bih radije u Zagrebu, poslala svima SMS, oni meni sarmu i bog.
Plus je hladno za popizdit.
– Joj ajde, to samo sad tako pričaš. Bit će ti lakše kad popiješ kuhano vino.
I svi ovi ljigavi parovi što se cmaču ispod fejk imela i drže za ruke. Povrać, povrać.
– Znam ja što je tebi. Nejebica.
– A pa sorry Freud, nisam te prepoznala. Uostalom, nejebica? Kod mene? Seriously?
– Okej, okej, nije nejebica, krivo sam se izrazio, znaš da sam loš s riječima. Jebe te to što nemaš dečka. Eto.
– E sad si ga baš pretjero!
– Vidiš kako si se naljutila odmah, rekao je kroz onaj glupi smijeh koji kaže da zna da je u pravu i dodao: Ajde, vodit ću te ja.
– Ma jebi se ti, znaš.
U čemu je stvar
Prošetala sam istu večer do centra. Lampice su zbilja divne. Mogla bih poslati mail gradonačelniku da stavljaju lampice i ostatak godine. Barem na Zrinjevcu, izgledalo bi baš dobro.
Super mi je kako su i Filozofski okitili. Da nitko ne posumnja da smo komunisti, pretpostavljam.
Obišla sam malo štandove, kad sam već bila tamo. Na svakome isto. Ne hvala, neću kobasicu. Ne, neću ni 5 metara dalje. A bogami neću ni jastučić od lavande.
Na Zrinjevcu je svirao neki nepoznati bend. Mislila sam da će biti manje ljudi, s obzirom da je bio radni dan. Kurac, morala sam pogaziti neke klince da bih došla u red za fritule.
Smazala sam ih tako brzo, mislim da sam oborila neki rekord.
Svi su izgledali prilično sretno, zapravo. Trebala sam vino.
Sjela sam na neku klupčicu i pustila da mi vino grije ruke i dušu.
– Hej, slobodno?
Promumljala sam nešto bezveze i nastavila puhati u stiroporsku čašu.
– Ful si ljepša kad ti šminka nije baš skroz razmazana.
Koji k? Podigla sam pogled s čaše i skoro se ugušila vinom.
Bio je to lik s medicine u Roku.
Postalo mi je malo toplije, ali sumnjam da je bilo od vina.
Previously on Drolja sa Save
[Drolja sa Save s1e6] Nekome su ispiti, a netko će ispiti
[Drolja sa Save s1e5] Svi muški su svinje
[Drolja sa Save s1e4] Fuj, ferovci
[Drolja sa Save s1e3] Stigla pošiljka