[NE]LOGIČNO U žustroj raspravi o definiciji obitelji pronašli smo 8 logičkih pogrešaka

Novi Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona izazvao je burne reakcije. Brojne primjedbe stigle su zbog sporne (ograničavajuće) definicije obitelji. Prema prvom prijedlogu Nacrta, obitelj je ‘zajednica majke, oca i njihove djece, majke s djetetom, odnosno oca s djetetom iako ne žive zajedno te ostalih srodnika koji s njima žive’. Bračni par bez djece, čak i onaj koji je izgubio djecu ne bi bio definiran kao obitelj. Zbog pritiska javnosti, taj je dio izbačen, što je onda uzrokovalo reakcije konzervativaca. Jedan od njih, Krešimir Miletić, na svojemu je Facebook profilu objavio komentar koji je potom prenio Narod.hr. Detaljno smo proučili njegovo obraćanje i ustanovili da se radi o iznimno logički spornom tekstu. Gledajući ga u cijelosti, ali i analizirajući pojedine dijelove, pronašli smo više logičkih pogrešaka koje su dovele do nesvakidašnjih zaključaka. Za više ovakvih sadržaja, bacite oko na stranicu Nelogično.

Foto: Pixabay, srednja.hr

Zbog pritiska javnosti oko definicije obitelji u novom Nacrtu Obiteljskog zakona, taj je dio na kraju izbačen. To je, naime, onda uzrokovalo reakcije konzervativaca koji su brže-bolje ustanovili kako to rade ‘mrzitelji djece’. Jedan od njih je i Krešimir Miletić koji je na svom Facebook profilu objavio komentar na izbacivanje definicije obitelji iz prijedloga novog Zakona, što je jučer prenio i Narod.hr. Analizom smo pronašli 8 neispravnih argumenata baziranih na logičkim pogreškama, a njihovu detaljnu demistifikaciju donosimo u nastavku teksta.

Podsjetimo, prema prvom prijedlogu definicija obitelji je ‘zajednica majke, oca i njihove djece, majke s djetetom, odnosno oca s djetetom iako ne žive zajedno te ostalih srodnika koji s njima žive’

https://www.facebook.com/kresimir.miletic2/posts/1474142305973924?pnref=story

Banaliziranje argumenata i nazivanje stvari pogrešnim imenom

Ako pogledamo Miletićevo obraćanje u cjelini, možemo se referirati na nekoliko ključnih, logički spornih točaka. Prvenstveno, u više navrata, autor banalizira protuargumente koji se tiču izbacivanja definicije obitelji iz Nacrta novog Zakona, svodeći ih na ‘mržnju prema djeci’. Na taj način, stavljajući u usta svojim neistomišljenicima ono što oni nisu rekli, autor lakše pobija ‘njihov’ (izmišljeni ili barem banalizirani) argument te tako prividno postaje pobjednikom u raspravi. Ono što se zapravo događa jest ne-dobrohotno tumačenje riječi sugovornika u kojem dolazi do (namjernog) banaliziranja i iskrivljavanja argumenata kako bi ih bilo lakše obezvrijediti i opovrgnuti. To se naziva pogreškom slamnatog strašila jer je princip da od protivnika napravimo slamnato strašilo koje je lako pobijediti, odnosno od njegovog argumenta napravimo ništavilo koje je lako pobiti.

Paralelno s tim, autor se služi izrazito opterećenim jezikom, posebno pejorativnim (preuveličanim) izrazima kako bi ostavio dojam boljeg, snažnijeg argumenta. To se posebno vidi u sintagmama: mrzitelji djece (protivnici definicije obitelji), masovna smaknuća, ubojstva (pobačaji), monstruozni špalir (prosvjed?) i dr. Ako izraze koje navodi autor pokušamo, u njegovim argumentima, zamijeniti s onim na što se stvarno odnose, tj. izrazima u zagradama, vidjet ćemo da se radi o običnim tvrdnjama koje jačini njegove argumentacije ne doprinose. Barem ne doprinose onoliko koliko to (prividno) čine emocionalno opterećeni izrazi poput ovih koje koristi.

Uz njih postoji još jedna primjetna ‘krovna’ logička pogreška, a to je ad hominem. U nekoliko mjesta, autor prebacuje fokus sa opravdanosti definicije obitelji na ljude koji zastupaju da se ta definicija pomakne. Koristeći se opterećenim izrazima, uvredama i isticanjem (navodnih) karakternih osobina ljudi koji njemu suprotno stajalište zastupaju, autor čini nekoliko podvrsta ad hominema. Pogrešno je pokušati opovrgnuti argument tako što napadnemo osobu koja ga izgovara (zastupa) jer istinitost određene teze ne ovisi o karakteru osobe već o razlozima koji tezi idu ili ne idu u prilog.

Neke teze jednostavno ne slijede, bez obzira na nabijenost emocijama

Emocionalno opterećen jezik dosta je dobro iskoristiv (i ovdje iskorišten!) u više svrha. Tako doprinosi i apelu na emocije koje autor pokušava predstaviti kao jedine razloge za prihvaćanje teza koje zastupa. Budući i da se pozivanje na sućut čitatelja (podvrsta apela na emocije) ostvaruje pogrešnim načinima zaključivanja (korištenje opterećenog jezika), mogli bismo reći da ni u kom smislu emocionalni razlozi ne bi trebali biti relevantni kao potpora tezi da prvotna definicija obitelji mora ostati (što načelno jest motiv Miletićevog komentara).

Eklatantni primjer koliko nabijeni emocionalni razlozi, postignuti opterećenim izrazima i izjednačavanjem značenjski različitih pojmova, zapravo nisu relevantni jest u tome da dosta Miletićevih teza jednostavno ne slijedi iz razloga koje navodi. Kada iz tvrdnji koje navodimo kao razloge proizađe irelevantna konkluzija, odnosno očigledno ne slijedi ono što navodimo kao konkluziju, radi se o pogrešci ‘non sequitur’.

U nastavku teksta uzimamo nekoliko dijelova spornog komentara Krešimira Miletića na kojima se ogledaju pojedinačne logičke pogreške koje smo gore naveli.

“Kad pogledam tko to zapravo želi izbaciti dijete iz definicije obitelji, nekako se samo po sebi nametne da se radi o ljudima kojima je zapravo to dijete najveći neprijatelj”

– Krešimir Miletić, 10. listopada, Narod.hr

Odmah na početku izjave autor pogrešno prikazuje argument onih koji su isticali kontroverze oko definicije obitelji u Nacrtu novog Zakona. Umjesto da se referira na protivljenje (ograničavajućoj) definiciji obitelji, autor u usta sugovornika stavlja neku drugu tezu (izbacivanje djeteta). Kada se tako predstavi, emocionalnih i drugih razloga radi, argument je puno lakše pobiti, a usto i pridobiti istomišljenike u javnosti. Radi se o pogrešci slamnatog strašila čiji je princip banalizirati argument sugovornika, od njega de facto napraviti slamnato strašilo, kako bi ga se lakše opovrgnulo.

Kada bismo takav, već krivo interpretiran argument i prihvatili kao jednu od premisa(kad pogledam tko to zapravo želi izbaciti dijete…), iz nje jednostavno ne slijedi ono što autor navodi (…radi se o ljudima kojima je dijete najveći neprijatelj). Tu bi jednostavno mogla slijediti i neka druga konkluzija (Primjer konkluzije: …Radi se o bračnim parovima bez djece koje se također tretira kao obitelj). Tu se vidi irelevantnost konkluzije za koju, štoviše, autor kaže da se sama po sebi nameće. Tu vidimo školski primjer ‘non sequitur’ argumenta.

Osim navedenih pogrešaka, tu se vidi koliko autor argumenta zapravo napada ljude koji određeni stav zastupaju, umjesto opovrgavanja razloga koji njihovim stajalištima idu u prilog. Napad na čovjeka eksplicitno se i spominje (radi se o ljudima kojima…). Kada umjesto argumenta napadnemo osobu koja ga zastupa, činimo pogrešku ad hominem. Ona je pogrešna zato što određeni argument te njegova istinitost i opravdanost ne ovisi o osobi koja ga zastupa već o pojedinim razlozima koji mu idu ili ne idu u prilog.

“Najprije bi ga, ako je ikako moguće, ubili tek začetog, u nekom od stadija razvoja koje medicina tek imenuje različitim nazivljem, ali se radi o istoj, neponovljivoj i jedinstvenoj ljudskoj osobi. A ta masovna smaknuća po bolnicama bi nazivali zdravstvenim uslugama”

– Krešimir Miletić, 10. listopada, Narod.hr

Emocionalno opterećeni izrazi kao (prividno) snaženje argumenata najbolje se vide u gore citiranoj tvrdnji. Korištenje termina ubojstva i masovnih smaknuća (umjesto pobačaja) eklatantni je primjer korištenja pejorativnih (preuveličanih) izraza za pojačavanje negativne konotacije određenih stajališta. No, to samo stajalište ne opovrgava, što misaonim eksperimentom lako provjerimo tako što opterećene izraze zamijenimo neutralnima. Ilustrirano, rijetko tko bi odobrio ubojstva i masovna smaknuća pa se to koristi kao mamac za strogo osuđivanje pobačaja. Tu je važno naglasiti i da je ovo odvraćanje pozornosti od teme rasprave (definicija obitelji) na nešto drugačije (moralna opravdanost pobačaja), u svrhu lakšeg argumentiranja i prividnog pobjeđivanja u raspravi. To se naziva dimnom zavjesom (red herring), podvrstom pogreške zamjene teza.

No, to nije sve. Ako bismo i prihvatili ovu zamjenu teza te pozorno poslušali argument, i u njemu bi pronašli neke nelogičnosti. Miletić navodi kako medicina samo koristi drugačiji naziv (fetus) za ono što on naziva osobom (shodno tome i pobačaj ubojstvom), no kako se radi o istoj stvari. Međutim, ne nudi nikakve razloge iz kojih bi izjednačio ta dva pojma (fetus i osoba; pobačaj i ubojstvo), a ipak želi uvesti iznimku i izjednačiti ih u korist svoje argumentacije. Primjerice, ako po pravilu razlikujemo pobačaj od ubojstva, u slučaju izjednačavanja tih dvaju pojmova morali bismo to i opravdati. Tu čini još jednu pogrešku koju nazivamo neopravdanom iznimkom, a nastaje kada se iz utemeljenog pravila nešto pokušava izuzeti bez navođenja prikladne evidencije.

“Kad sve ovo podvučeš, nije niti čudo da u definiciji obitelji smeta baš – dijete. Ne smeta nitko drugi doli dijete. Jer kad izbaciš dijete, onda obitelj može biti bilo tko i bilo što”

– Krešimir Miletić, 10. listopada, Narod.hr

Ponovimo, izbacivanje djeteta iskrivljena je verzija stvarnog protuargumenta koji autor koristi kako bi lakše pobio neistomišljenike. Usto, postoji još jedna znatna nelogičnost u ovom argumentu. Ako ‘izbacivanjem djeteta’ iz sporne definicije obitelji zaključimo da bi to moglo dovesti do neke strašne posljedice (obitelj može biti bilo tko ili bilo što), kako to implicira autor, jesmo li uistinu ispravno zaključili? Ako se, primjerice, obitelj definirala kao bračni supružnici s djecom, onda ‘izbacivanjem djece’ slijedi da su i bračni supružnici bez djece također obitelj. Osim toga, teško je pomisliti da bi osoba kao samac (bilo tko/bilo što) mogla biti nazvana obitelji. Što bi potvrdilo da se radi o ‘non sequitur’ argumentu, što u doslovnom prijevodu znači ne slijedi.

No, to možemo shvatiti i nešto dobrohotnije te zaključiti kako se autor koristio poštapalicom ‘bilo tko ili bilo što’. I u tom slučaju, ipak, nije u potpunosti logično ono što navodi kao konkluziju. U najmanju ruku, radi se o referiranju na nepoznanicu koja bi mogla uslijediti promjenom definicije obitelji, čemu pridodaje negativnu konotaciju pa ovdje čini drugu pogrešku. Ta se pogreška naziva pozivanje na neželjene posljedice (podvrsta apela na emocije) koja otprilike funkcionira na principu da se neki stav ne smije zastupati jer će dovesti do strašnih (neželjenih) posljedica. ‘Puni’ argument, zajedno s prešućenim premisama, glasio bi: ako izbacimo dijete iz definicije obitelji, onda će obitelj biti bilo tko ili bilo što, a to nikako ne smijemo prihvatiti’. To je pogrešan način zaključivanja zato što pretpostavka o eventualnim, često neutemeljenim (kao što gore vidimo) posljedicama jednostavno ne može poslužiti kao uvjet istinitosti ili opravdanosti nekog argumenta.

Za više sadržaja o demistifikaciji nelogičnosti, zapratite stranicu Nelogično.