[INTERVJU] Osebujni profesor Pero i u 58. godini odbiciklira ture duge više stotine kilometara

Profesor Pero Dupček predaje stručne predmete iz područja strojarstva u Tehničkoj školi Požega, a slobodno vrijeme koristi za svoje brojne hobije među kojima se ističu dugometražni biciklizam i skupljanje gramofonskih ploča, na koje je kako nam sam veli ‘svojedobno dao malo bogatstvo. Detalje svojih biciklističkih putešestvija profesor Pero, već dulje vrijeme detaljno opisuje i na svome blogu, koji je vrlo popularan, između ostaloga i među njegovim učenicima.

Sve fotografije su iz privatne arhive profesora Pere Dupčeka

Da bi se opisali svi interesi, hobiji te iskustava koje je na dvokotaču prošao Pero Dupček, bio bi nam potreban podulji dokumentarac. Mi smo se potrudili barem dio čarolije prenijeti vam kroz intervju, popraćen fotografijama. Profesor Pero otkriva anegdote i teškoće s kojima se susretao na biciklističkim pohodima, svoju najdulju rutu, dijelove djetinjstva, a na kraju i koji je smisao svega toga.

Vidim na blogu da ste odradili mnoštvo biciklističkih avantura. Koja od njih je bila najdulja? Koliko često biciklirate neke dulje dionice, pri čemu ne računam 40-50 kilometara?

Godine 1985-te od travnja do listopada sam prešao 6500 kilometara – rekord do sada ne nadmašen. Relaciju Brod – Županja – Brčko – Šamac – Brod ukupne duljine 240 km prevozio za 11 sati i 40 minuta (bruto, zajedno sa stajanjem). Pređeni kilometri mjereni VDO brzinomjerom na slici.

Kada se javila ta ljubav prema biciklizmu? Je li Vam svo vrijeme bicikl isključivo služio kao prometalo za avanture ili i kao prijevozno sredstvo?

U mom djetinjstvu TV program je bio samo navečer, riječi kompjuter i mobitel postojali su samo u rijetko viđenim SF filmovima (na televiziji) te se slobodno vrijeme trošilo vani. S društvom ako ga je bilo, a često vozeći stari očev Hercules po mjestu gdje sam stanovao. Neko (dulje) vrijeme taj mi je (potežak) bicikl bio osnovno prijevozno sredstvo za put do faksa, a potom i do radnog mjesta.
Ozbiljni pomak prema bicikliranju bio je popis stanovništva 1981. godine. Zarađeni novac potrošen je na kupovinu Rog Senior bicikla (tamnozeleni) sa 10 (ej, DESET!) brzina.
Godine 1984-te vozni park je unaprijeđen s Rog Maraton-om kojeg uz neke preinake, vozim i danas za jednodnevne i one manje vožnje (do posla naprimjer).
Na donjoj slici je najstariji snimak mene i moje prve „trkačice“ snimljene 1982. godine kod Zadvarja. Ovaj drugi bicikl je ‘Senior’ mog brata.

A kad smo već kod tog mjesta, evo ga opet (zajedno sa mnom), samo 32 godine kasnije.

Za višednevne vožnje već desetak godina koristim bicikl na potonjoj slici. Goli okvir je desetljećima čamio na zidu garaže mog punca, da bi u mojim rukama ponovo oživio uz ostale dijelove, kupljene u Madžarskoj za 150 €. Možda je malo (o)težak, ali meni je udoban i pouzdan.

Na brojnim biciklističkim putešestvijama koje ste prošli, možete li mi izdvojiti najgoru situaciju koja vam se dogodila?

Planinari znaju reći ‘Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!’. Skoro u svakoj vožnji bude trenutaka kad se pitam „Što mi je ovo trebalo!?“, a opet kad se vratim kući zadovoljan sam s vožnjom. Dapače, i kad bi znao za te nedaće, opet bih odvozio, jer je bilo i (pozitivnih) trenutaka za pamćenje. Za primjer, eto prvi put kad sam s biciklom išao na more (vidi na www.perinbicikl.blog.hr „Prvi put biciklom na more“) kad sam si, nakon povratka kući, rekao „E, sad znam kako NEĆU ići biciklom na more, ili kad sam se sa svojom životnom suputnicom penjao na Vršič po kiši (vidi „Vršič 1990“) pa nas je kiša uhvatila, ili kad sam se toliko iscrpio da me je pri odlasku na spavanje groznica tresla (vidi „Očevija 2013“) ili kad sam po izuzetno vrelom danu prešao visinsku razliku od 1500 m, krepao od umora te, goreći od iscrpljenosti, razmišljao u šatoru o sutrašnjem danu, te, priznavši samome sebi „da ovako više ne ide“ promijenio daljnju rutu putovanja (vidi „Sam u ljeto 2015-to“) itd, itd… Uglavnom ‘Čašu meda ni’ko ne popi,a da je čašom žuči ne začini!’

Odlazite li na biciklističke pohode sami ili u društvu?

Ako je ikako moguće, volim više društvo, najbolje u paru, no, ako nikako, onda sam. Pa iako tada vozim sam, ni slučajno nisam usamljen. Naprotiv! Fotoaparat i usputni prizori su jako zanimljivo i dinamično društvo.

Možete li mi reći koliko je biciklizam zastupljen u Požegi i u smislu prijevoznog sredstava, a i u smislu rekreativnog načina bavljenja sportom?

Iskreno rečeno, ne mogu. Poklonik sam, uglavnom asfalta, vozim polako („K’o narodna milicija propale nam države: Spora, ali dostižna!“). Imam ekipu od par ljudi i to mi je dosta, a često mi paše voziti sam.

Vjerujem da ste imali hrpu zanimljivih situacija na svojim biciklističkim avanturama… Možete li mi izdvojiti jednu anegdotu koje se uvijek rado sjetite?

Smiješne se trenutno ne mogu sjetiti, ali zanimljive da. Vozeći jednodnevnu vožnju oko Psunja, pred Novom Gradiškom sam sreo (sretnu?) obitelj koja iz Francuske vozi za Grčku. Za taj put su si uzeli 5 mjeseci. Noće uz put gdje nađu mjesto. Promatrajući ih pomislih: „Pa onda ja nisam normalan što pretjerujem s biciklom!?“

Na koji vas način ispunjava vožnja biciklom? Vidim da tome pridajete važnost, čim ste odlučili svoje ture opisivati i na blogu.

Jedna od omiljenih knjiga mi je Tvrđava od Meše Selimovića, pa ću ga zamoliti da mi pomogne s odgovorom na ovo pitanje:
„Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost, što i jest, ali postane najveća strast. I brani čovjeka od drugih ludosti. Svijet se može rušiti, a ti ćeš, nepomičan, buljiti u vodu. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u šake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. Kažem ti: lovi ribu!“

Uz biciklizam hobiji su vam i skupljanje longplejki i fotografija. Koliko ste posvećeni tim drugim hobijima? Koliku otprilike kolekciju ploča imate i je li vam neka od njih osobito draga? Kakve fotografije pretežito pravite?

Životna mi suputnica, koja me već trpi skoro 30 godina, zna reći da imam previše hobija. Pored bicikla, tu je i glazba, uglavnom progresivni rok 70-tih (Pink Floyd, Genesis, King Crimson…). Za gramofonske ploče (nešto preko metra i pol dužine) sam svojedobno dao malo bogatstvo.
Fotografijom kojom se bavim je uglavnom dokumentarističke prirode, jer se niti smatram posebno nadarenim, a niti mi se da puno s time petljati. Uostalom evo ih par, pa sami zaključite.

Uglavnom sam poklonik stava da je ljepota tu oko nas, samo ju treba pustiti da uđe u nas. Kako veli ona poljska poslovica: „Kvaliteta života se ne mjeri brojem udisaja u njemu, već brojem trenutaka koji zaustavljaju dah!“

I za kraj koju zadovoljštinu i ljepotu vidite u bavljenju biciklizmom?

Ljepotu nad ljepotama čine bicikl, ona i ja!