Aleksa Bjeliš: Sveučilište se ne može mijenjati preko noći
Rektor zagrebačkog Sveučilišta Aleksa Bjeliš u posljednje vrijeme suočava se s brojnim optužbama na račun obavljanja svog posla. Drugim riječima na meti je udara novog vodstva Studentskog centra, MZOS-a, ali i šireg kruga akademika koji tvrde da je u svom mandatu napravio više propusta, nego pozitivnih stvari. Stoga u nastavku provjerite što o svemu tome kaže sam rektor Bjeliš.
Foto: Jurica Drobnjak
Glava zagrebačkog Sveučilišta Aleksa Bjeliš u periodu otkad obnaša dužnost rektora naišao je na brojna neslaganja, probleme kao i negodovanja oko načina na koji obavlja svoj posao. Ne manjka onih koji javno iskazuju zamjerke visokoobrazovnom sustavu u Hrvatskoj pa samim tim i u Zagrebu, a među onima koji su se našli na suprotnoj strani rektora Bjeliša su MZOS, nova uprava zagrebačkog SC-a te HUP-ova Udruge poslodavaca u obrazovanju. Evo kako je rektor zagrebačkog Sveučilišta komentirao neke optužbe kao i zamjerke od strane drugih javnih lica za Novosti.
N: Nedavno ste otvorenim pismom reagirali na izjave Mislava Balkovića, predsjednika HUP-ove Udruge poslodavaca u obrazovanju, koji je iznio uobičajene zamjerke sustavu visokog obrazovanja, navodno neusklađenom s tržištem rada. Možete li ponoviti o kakvoj se tu zamjeni teza ustvari radi?
A.B.: I nama i poslodavcima, kao i čitavom hrvatskom gospodarstvu te društvu općenito, potrebni su kvalitetna analiza i kvantitativni pokazatelji o stanju u sustavu. No s obje se strane često pribjegava tek fragmentarnim podacima i površnim dojmovima, nakon kojih se potom stvaraju opći sudovi, bez sustavne analize. U pledoajeu gospodina Balkovića za opsežne zahvate u sustavu izostale su dobre podloge. Ja bih pledirao za strpljenje i ozbiljniji pristup otvorenim problemima i u sustavu visokog obrazovanja i u poslovnom sustavu.
N: Manjkavi smo integralnim kvantitativnim pokazateljima, a vi ste, usuprot onima fragmentarnim, iznijeli neke potpunije, rušeći Balkovićeve očito proizvoljne zaključke. Zanimljivo je i vaše pitanje, uvelike retorički koliko to radnih mjesta u Hrvatskoj nije popunjeno zato što nema kvalificiranih kandidata?
A.B.: Sjećam se da je u prošlosti bilo situacija u kojima smo se i sami pitali hoćemo li moći odgovoriti na neke nove potrebe, primjerice kad je početkom prošlog desetljeća došlo do građevinskog buma. U posljednje vrijeme na sličan se način promatra medicinski sektor. Na Sveučilištu u Zagrebu svjesni smo problema, o kojem često i javno govorimo, nedovoljnog broja liječnika i medicinskog osoblja. Zbog stanja u državi, izvjesno je da će oni sa znanjem i odvažnošću imati povoljnije prilike zapošljavanja izvan Hrvatske.
To nije specifičnost naše zemlje, to se događalo i drugim istočnoeuropskim zemljama nakon ulaska u EU i otvaranja tržišta, i to ne samo u medicinskoj, nego i u drugim strukama. Riječ je o složenom problemu koji se ne može riješiti samo promjenama u sustavu visokog obrazovanja, već je nužno otvoriti brojna pitanja koja su vezana i uz druge sektore.
Sveučilište nije sustav koji se može mijenjati preko noći, ne može donositi brze ad hoc odluke koje nisu utemeljene na ozbiljnim analizama i sveobuhvatnom sagledavanju pojedinih, rekao bih, čak općih društvenih problema. Posebno stoga što promjene o kojima govorimo zahtijevaju dugoročno planiranje kapaciteta, od ljudskih potencijala do prostornog planiranja. Da zaključim, u tekstu gospodina Balkovića prepoznao sam određenu sklonost donošenju zaključaka naprečac i zbog toga sam morao reagirati postavljajući pitanje koje ste spomenuli.
N: Dominantna odlika visokoobrazovnih politika već godinama je izrazita daljnja komercijalizacija. Na to ste se također kritički osvrnuli, prepoznajući “smrtnu” opasnost po autonomiju sveučilišta i znanstveno-istraživačkog rada?
A.B.: S tim u vezi, jedno od meni najvažnijih zapažanja koja sam iznio u reagiranju jest činjenica da do sada nisam vidio nikakva značajnija ulaganja privatnog kapitala u obrazovni sustav. Uglavnom se investiralo u zadovoljavanje minimalnih početnih uvjeta za rad visoke škole ili veleučilišta, čije se poslovanje zatim temeljilo na školarinama. Sami su studenti dakle ulagali u njihovo postojanje.
S druge strane, u javnom se sektoru godinama puno ulagalo u kapitalne investicije, odnosno objekte, a manje u podizanje istraživačkih kapaciteta sustava, dakle u ljude i njihov istraživački rad. Stoga sada u Hrvatskoj imamo relativno solidnu infrastrukturnu situaciju, iako u Zagrebu ulaganja u prostorne kapacitete Sveučilišta nisu ni izdaleka pratila potrebe, a u kampusu Borongaj nisu ni pokrenuta, unatoč velikim najavama iz 2006. godine.
Sveučilište u Zagrebu snažno je usmjereno na istraživanja i zbog svega iznesenog jasno nam je da se moramo uzdati u našu kompetitivnost i nastojati povlačiti značajnija sredstva iz europskih fondova. U istraživanja i visoko obrazovanje u Hrvatskoj se godinama ulaže premalo, ne samo nominalno nego i u postocima BDP-a, tako da smo u tome pri dnu liste članica EU-a.
N: Nije tako samo s vašim sektorom, ali se svejedno za razna područja javno financiranih djelatnosti uz pozive na komercijalizaciju često iznose sumnjivi podaci o visokom budžetskom ulaganju?
A.B.: O tome se nerijetko iznose netočne informacije, kao što je to bio slučaj i s tekstom gospodina Balkovića, u kojem zagovara komercijalizaciju i uvođenje vaučera u sustav visokog obrazovanja. U hrvatskoj javnosti se posljednjih godina iznose razne kvalifikacije kojima se želi dovesti u pitanje kredibilitet, pa i moralnost zaposlenih u javnom sektoru, tako i u obrazovanju.
Od javnog se sektora općenito traži podvrgavanje zahtjevima liberalnijeg tržišta, a da se istovremeno od privatnoga ne traži baš ništa. Tako se na smanjivanje ulaganja u sustav znanosti i visokog obrazovanja, kojem svjedočimo već nekoliko godina, nadovezuje i diskurs kojim nam se poručuje da zapravo ionako dobivamo više negoli vrijedimo.
N: Kad govorimo o našoj visokoobrazovnoj politici, imamo kontinuitet triju vlada i sektorskih ministara koji inzistiraju na komercijalizaciji. Pomalo iznenađuje takvo jedinstvo nasuprot akademske zajednice?
A.B.: U pravu ste, a jedino se Radovan Fuchs u tome malo kolebao. Moje je mišljenje da se kao društvo moramo izjasniti želimo li visoko obrazovanje smatrati javnim dobrom i pritom dobro sagledati na koji ćemo način redefinirati koncept javnog dobra. Vjerujte, doista bih volio da imamo dobru konkurenciju u privatnom sektoru, ali to bi bilo moguće kad bi se u njemu prepoznao vitalitet. Zasada to uglavnom nije vidljivo, štoviše, ispada kako privatni sektor od države očekuje više nego javni.
Podsjećam da školarine na privatnim institucijama višestruko premašuju sveukupna ulaganja po studentu u javnom sektoru. Stoga se cijela ova priča pretvara u mimikriju gdje se nešto zove privatnim i zaista jest privatno vlasništvo, a na mnogim se mjestima paralelno, uz visoke školarine, koriste dodatna sredstva države ili lokalne zajednice. Zauzvrat, kvaliteta privatnih obrazovnih institucija sustavno se ne propituje, iako sigurno nije na onoj razini koja se često kolokvijalno ističe.
Neutemeljene su tvrdnje da su privatne škole, koliko god ih ja imao razloga cijeniti, superiorne javnima. Za to, izuzmemo li marketinške tvrdnje, ne postoje nikakvi uvjerljivi pokazatelji.
N: U kontekstu tog marketinga, ne prestaje navijanje da se uvedu vaučeri za studente, preko kojih bi privatne škole povukle dodatni javni novac sebi. Riječ je o svojevrsnom izlaganju javnih sredstava za školovanje svakog studenta direktno na tržište. Što bi to još značilo?
A.B.: Prije svega, ne znam koliko se pobliže javnih sredstava u privatnom sektoru očekuje dobiti putem vaučera. Sudimo li po njihovom, na šlampavosti Ministarstva temeljenom dojmu da Hrvatska po studentu izdvaja preko sedam tisuća eura godišnje, to bi trebao biti povelik iznos. Kad bi to uistinu bilo tako, prvi bih bio izuzetno sretan jer bismo bili pozicionirani negdje između Austrije i Njemačke, a ne s ove strane Macelja. Znate, kad sretnem ljubljanskog rektora, on mi se požali da dobivaju dvostruko manje novca nego oni u Austriji, a ja njemu da mi dobivamo dvostruko manje od njih. I to je naša životna realnost.
Također, predstavnici privatnog sektora ne objašnjavaju bi li uvođenjem vaučera i dalje zadržali visoke školarine, kao ni to vide li možda sebe i svoja ulaganja iz tako osiguranih sredstava u razvoju znanstvenih istraživanja, kojima se danas jedino javni sektor sustavno bavi.
N: Dobar primjer odnosa javnog i privatnog u ovom području je Medijsko sveučilište u Koprivnici, koje je osnovao Europapress holding (EPH). Dobar primjer, kažemo, jer je tu došlo do pokušaja trgovanja raznim javnim dobrima i prije negoli će ustanova započeti s radom, a EPH je na kraju prodao besplatno dobivenu dopusnicu za rad i utržio četiri milijuna kuna.
A.B.: U ovome o čemu govorite dalo bi se puno toga komentirati. Pripremio sam komentar za “Podravski list” u kojem sam napravio jednu usporedbu. Godine sedamdesete, a vi se toga ipak ne možete sjećati, Drago Bahun je na Dolcu, želeći se našaliti, prodavao elektronske ribice koje se mogu vidjeti samo između 11 i 12 sati u noći. Grabio je nekakvom zaimačom po akvariju i “nevidljive ribice” prodavao ljudima.
Kad ovaj šaljivi primjer pokušate usporediti sa slučajem koji ste spomenuli, moram reći da se ni u najnevjerojatnijim scenarijima ne bih dosjetio ovakvog nečeg u sustavu visokog obrazovanja. Tko je mogao misliti da će netko običan papir moći unovčiti za oko pola milijuna eura? Papir koji je dobio besplatno tri godine ranije od ministra znanosti i obrazovanja zadnjeg dana njegova mandata?
Dakle, ovaj slučaj izlazi iz okvira svih privatizacija i politika financiranja obrazovanja općenito. Riječ je o trgovanju nevidljivim ribicama ili rogovima i kopitima, kako je kome drago. Ali osnovni problem je što država ovom slučaju od samoga početka daje legitimitet, štoviše, podržava taj čin. “Sve je po zakonu”, kao i toliko puta do sada. Ogoljeno, novac koji je mogao služiti daljnjem razvoju visokog obrazovanja u Koprivnici i Varaždinu, a Varaždin je već godinama sveučilišni grad, preusmjeren je u privatni medijski koncern koji se zauzvrat obvezao javno promovirati Medijsko sveučilište.
A to radi tako da snažno propagira sve vrste omalovažavanja Sveučilišta u Zagrebu. I inače, kad bismo pratili djelovanje glavnine hrvatskih medija, zaključili bismo da je Sveučilište u Zagrebu bilo više cijenjeno u ranijim državama nego danas u Hrvatskoj.
N: Poznato je da se zalažete za integrativne procese na Sveučilištu u Zagrebu, ali na Sveučilištu postoje i suprotne tendencije. Kakav je danas odnos snaga u tom smislu?
A.B: Ne znam koliko mi rektorska pozicija omogućuje puni uvid u namjere onih koji izbjegavaju javnu prisutnost, no uvjeren sam da integrativni procesi uvjerljivo prevladavaju. Centrifugalne tendencije refleks su vanjskih utjecaja, dok je iznutra puno jače ono što nas povezuje. Europa već godinama svjedoči žestokim integrativnim procesima i povezivanju sveučilišta, primjeri toga su Pariz, Strasbourg, Manchester, Stuttgart, Danska itd.
Zanimljivo je da su njemački industrijalci upozorili akademsku zajednicu u Stuttgartu da mora udružiti svoje znanstveno-istraživačke potencijale ili će u suprotnom doći do premještanja istraživanja u Kinu. Izuzev istoka Europe, nigdje se ni ne pomišlja na razbijanje sveučilišta. Sveučilište u Zagrebu ima tu prednost da je sveobuhvatno i da u svome sastavu ima zastupljena sva znanstvena i umjetnička područja i discipline.
N: Dezintegracija je motivirana profitno i često polazi od fakulteta koji su po svom karakteru tržišno perspektivniji. Humanistika, recimo, u tom bi pogledu bila veoma ugrožena?
A.B.: Sveučilište je zato kao cjelina posljednjih godina i stalo u obranu društveno-humanističkih znanosti. Teško je u svim znanstvenim područjima očekivati ostvarivanje financiranja iz drugih izvora, a ne samo iz javnog, ali je isto tako jasno da Sveučilište ne može opstati bez dodatnih prihoda jer oni čine otprilike jednu trećinu našega ukupnog proračuna.
Posljednjih godina ova stavka opada jer i gospodarstvo ima sve manje novca za ulaganje u istraživanja, ekspertize i sl. Nažalost, država je dugoročno odlučila da će oni fakulteti koji više sredstava ostvaruju na tržištu dobiti manje javnog novca, i to je tako.
