Alternativa sudskim procesima: Splitski sudac studentima otkriva tajne medijacije
Studenti prava često misle da sudski procesi i sustav nemaju alternativu u rješavanju sporova, no Srđan Šimac, ugledni sudac, otkriva kako to nije točno. On zagovara učestaliju primjenu manje agresivnog pristupa takozvane medijacije.
Pravo i pravda nisu istoznačnice i u stvarnosti se često se nalaze van ravnoteže. Splitski sudac s dugogodišnjim iskustvom Srđan Šimac slikovito opisuje koegzistenciju prava, pravnih normi i života koji se odvija na terenu pa kaže kako je pravo nezamjenjivo u svakoj zajednici, no kako ono ne bi smjelo biti prvo i jedino rješenje za sve probleme.
Pravno rješenje ima smisla tek kad nije moguće drugačije. U konflikte koje nije moguće riješiti mirnim putem, pravo i sudovi kroz sudske odluke nameću samo privremeni mir, a konflikt i dalje ostaje tinjati kao žeravica, jer se sa stvarnim konfliktom u sudskom postupku nitko ne bavi. Odsustvo rata ne znači mir. Zato pravna rješenja dugoročno ne zadovoljavaju ni jednu stranu.
– Sudsko rješavanje spora ljude u konfliktu koji su ionako međusobno već suprotstavljeni, doslovce stavlja u pravo ratno stanje. Dovodi ih u položaj u kojem eventualno mogu dobiti ono što žele od druge strane, samo ako je pobijede u parnici. To postaje zero sum game. I jedni i drugi pokušavaju dokazati da su u pravu. Volim reći da sam pola života potrošio uvjeravajući ljude da sam u pravu, a biti u pravu ni za jedan odnos nije ni korisno ni važno. Pravi vlasnici spora su stranke, a mi pravnici zapravo od njih “krademo” spor. Postavili smo se kao da znamo što je najbolje za njih i da ćemo mi to rješavati pravnim putem. U parnici se uvijek proglašava pobjednik i poraženi te naposljetku, svi se najčešće osjećaju poraženima. Ni pobjednik nije sretan, jer ostaje sam usred razrušenog odnosa, kaže nam Šimac.
Zašto konflikt nastaje?
Pobjednik u sudskom sporu ostaje sam usred razrušenog odnosa
Ipak, ovaj splitski sudac sa zagrebačkom adresom i preko 25 godina iskustva zna da postoji način za ublažavanje disbalansa koji vlada između pravnog sustava i realnih potreba društva. Riječ je o medijaciji odnosno mirenju, ideji koja se rodila iz nezadovoljstva načinom i sudskog rješavanja sporova u SAD-u sredinom 70–ih godina prošlog stoljeća.
Kako kaže i sam, vjerovao je da biti sudac nešto najbolje i najviše što pravo može ponuditi, sve do 2000., kada je zajedno s još 14 kolega posjetio Kanadu radi razmjene stručnih znanja i iskustava. Tada se po prvi put susreo s medijacijom i spoznao iznimne prednosti koje takva praksa nudi.
– Da bi se shvatilo što je to medijacija i što ona nosi, nužno je shvatiti ljudsku prirodu i važnost komunikacije. Presudan trenutak za razvoj prakse mirenja se pojavio kada se javilo osvješćenje da su jedini vlasnici spora, stranke u konfliktu. Medijatori su tu da im objasne kako su oni sami najveći eksperti za svoje živote i samim tim da su oni ti koji znaju koje rješenje njima najviše odgovara. Cilj medijacije je da stranke u sporu uz pomoć izmiritelja, same dođu do rješenja koje zadovoljava obje strane i koje pomaže očuvati samo privremeno poremećeni odnos, objašnjava nam Srđan Šimac.
Dodaje kako je zapravo malo sporova koji se ne mogu riješiti na ovaj način, jer ta mogućnost postoji sve dok su stranke spremne na razgovor i sve dok im je stalo do očuvanja odnosa. Ova praksa je neagresivna usporedbi sa sudskim procesom. Ako usporedimo pravnu bitku s rijekom koja nosi sve pred sobom, kao što je to u razgovoru učinio predsjednik Hrvatske udruge za mirenje, onda bi medijacija bila jedan miran rukavac u kojem stranke mogu predahnuti i u miru sagledati situaciju iz jedne druge perspektive.
Mirenje je najbolje za konflikte u kojem su zavađene strane usmjerene jedni na druge
– Kad se stranke opredijele za sud to čine iz nužnosti i tada ne razmišljaju da od tog trenutka to za njih postaje prisilan postupak. Jednom kad izaberete sud, ne možete više reći: ‘Ja se više neću igrati.’ Zato se suđenje često uspoređuje s plesom s medvjedom. I ako vam se početno učini atraktivnim plesati s medvjedom, to možete učiniti, ali ne možete stati plesati kad vi to odlučite, već kad medvjed odluči. U mirenju prije svega dobrovoljno odlučujete da će te u to ići, sami birate izmiritelja, nekoga u koga vi i druga strana imate povjerenja. Također imate priliku kazati sve što vam je važno dok u sudskom postupku govorite samo ono što je pravno relevantno. Sve što nije pravno relevantno u sudskom postupku odbacujemo i ne damo vam da kažete. A sve što je pravno relevantno životno je to uglavnom potpuno nebitno, jer su uzroci uvijek negdje drugdje, kaže Šimac i dodaje kako je pola posla napravljeno kada obje strane pristanu na mirenje.
Iz njegova iskustva mirenje je definitivno najbolji izbor za sporove u kojima je strankama stalo do njihova odnosa. Najviše koristi od medijacije imaju sukobljene strane u sporovima u kojima su upućene jedne na druge i prije i nakon postupka kao što je to slučaj sa susjedima, rodbinom, bračnim drugovima s djecom i slično.
– Komunikacija je ključ rješenja. Ne postoji konflikt u kojem je doprinijela samo jedna strana. Mit je da jedna strana može biti isključivo u pravu, a druga u krivu. Mi dajemo ljudima priliku da to osjete, a to nije moguće u ozračju u kojem se suprotstavljaju. Mi im kažemo jasno nam je da ste u konfliktu, jasno nam je da vam je teško, jasno nam je da vam je loše. Prestali komunicirati jer niste to u stanju riješiti. Mi bismo vam pomogli, dođite kod nas i pokušajte. Vi ste vlasnici svog konflikta. Mi ćemo vam samo pomoći da dođete do svog rješenja. A kako ćete to napraviti? Tako da dobijete priliku da komunicirate i razgovarate bez da se uzajamno osuđujete. Imat ćete priliku da ispričate priču onako kako je vi vidite. Mi ljudi smo takva bića da stalno želimo pričati svoju priču, a li je nitko ne želi slušati. Kad slušamo zapravo ne čujemo nego se usmjeravamo na to kako ćemo prekinuti sugovornika i ubaciti se sa svojim iskustvom u njegovo.
Cilj je slušati, čuti i razumjeti drugu stranu
U medijaciji je bit da saslušate i čujete razloge druge strane te da ih pokušate razumjeti. Razumjeti ne znači slagati se, ali je osnova za traženje zajedničke istine, detaljno i slikovito nam je obrazložio bit ove prakse naš sugovornik.
Neupućenom promatraču čini se da je posao medijatora iznimno zahtjevan te da su potrebne vještine i znanje o pravu koje prosječan građanin nema, no sudac Srđan Šimac se s tim ne bi sasvim složio. Tvrdi kako su među njima zastupljene sve profesije od socijalnih radnika do inženjera te da svaka struka može biti pogodna za mirenje u području njenog djelovanja.
– Mirenje je među ljudima postojalo i prije prava. Za sada ne postoje specijalni uvjeti osim želje da postanete medijator. Zakon predviđa 40 sati obuke, a Hrvatska udruga za mirenje je akreditiranje za provođenje obuke te polaznicima daje certifikate. Nije obavezno, ali dobiva se na prepoznatljivosti, kaže.
Važnost komunikacije
Za kraj se pionir medijacije u Hrvatskoj osvrnuo i na mlade odnosno njihovo uključivanje u ovu djelatnost. Kaže kako su studenti prava iznimno skloni tome da ovu praksu prigrle te da prilično pozitivno reagiraju na nju kada se privi put s njome susretnu. Naravno, volja i spremnost na učenje je ono što je potrebno da bi se usavršilo u bilo čemu pa tako i u mirenju, a predispozicije leže u svakome od nas.
– Mirenje je umjetnost upravljanja konfliktima i komunikacije. A ono što mogu poručiti mladima je da pronađu svoju strast i da nauče što više o vještinama komunikacije. Naučite slušati i upravljati konfliktom i vidjet ćete kako će vam to ići u korist. Ne postoji ni jedan čovjek koji sa svojom dobrom voljom, ljudskošću i znanjima kojima raspolaže ne može pomoći drugom čovjeku. Ne libite se iskoristiti ono što imate da biste pomogli drugima. Pred vama je život i iskoristite ga za učenje. Tako će vaš odnosi biti bolji, zaključio je Šimac.
Više o medijaciji saznajte na stranicama Hrvatske udruge za mirenje.