Zahtjevan posao asistenata u nastavi, oko kojega su se prošle godine vodile velike polemike, sve je češći među mladim i obrazovanim Osječanima. Emocije i iskustvo koje taj posao nosi sa sobom su neprocjenjivi, a sugovornici su nam otkrili i konkretne zadaće s kojima se suočavaju svakoga dana, a koje su dokazale da je potreba za tim zanimanjem itekako stvarna.
Zbog sve veće osviještenosti potreba djece s poteškoćama, u Osijeku se sve više mladih uključilo u program asistenata u nastavi. O čemu je točno riječ, koji su njihovi zadatci te s čime se svakodnevno suočavaju, saznali smo od dvoje pomagača Gordana (27) i Lare (23), koji su radi potpisanog ugovora o tajnosti morali ostati sakrivenog identiteta.
Emocionalno jačanje glavna je prednost rada s djecom
Asistentica u dječjem vrtiću i studentica osječkog Odjela za kulturologiju, Lara, za ovaj se posao prijavila samoinicijativno, u želji za poslom koji će uspjeti uskladiti s obavezama na fakultetu. Pronašla se u radu s djecom, no priznaje da su početci bili zahtjevni jer posao nosi veliku odgovornost, osobito ako se osoba nikada prije nije susretala s tako posebnom, ali iznimno inteligentnom djecom. Do sada je radila s autističnom djecom i sretna je što je imala priliku to iskusiti jer je zaista krenula od samih početaka, uz malu pomoć vrtićkog defektologa.
– Uz ranu intervenciju, dosljednost, rad, pravila i granice, moguće je postići jako puno jer su takva djeca, unatoč lošem verbalnom izražavanju, iznimno inteligentna, domišljata i kreativna pa je užitak gledati njihov napredak, navodi Lara.
Osim toga, Lara smatra i kako je ovim poslom postala znatno jača u emocionalnom smislu jer je tijekom vremena naučila otkriti stvarne emocije ‘svoje’ djece i prodrijeti u njihov svijet, a samo druženje s djecom na nju djeluje vrlo pozitivno i opuštajuće. Kao glavni nedostatak ovoga posla navodi potplaćenost i neosviještenost ljudi o mogućnostima takve djece, djece koja su često stigmatizirana kao bolesna i nesposobna, no zapravo su samo drugačija.
Osmjeh koji dijete može izmamiti svojom neiskvarenošću je neprocjenjiv
Njen kolega Gordan, magistar društvenih znanosti, do mjesta asistenta u nastavi je došao putem natječaja raspisanoga od strane udruge Mladi za mlade, a ovome poslu ne pronalazi niti jednu manu. Zaposlen je u razrednoj nastavi, kao asistent dječaku s dijagnosticiranim ADHD-om i ponosan je na kontrolu koju uspijeva postići sa svojim učenikom.
– Nas dvojica se vrlo dobro slažemo, a njegov napredak svakim je danom sve veći. S vremena na vrijeme moram ga opomenuti ili upozoriti na nastavu, podsjetiti na domaću zadaću i slično, no mislim da je to sve zanemarivo u usporedbi sa slučajevima i pričama drugih kolega asistenata. Velika prednost je i jednosmjenska nastava pa mi i nakon radnog vremena na raspolaganju ostaje velik dio dana, navodi Gordan.
Unatoč velikom zadovoljstvu i osmjesima koje mu ovaj posao i rad s djecom izmami, volio bi jednoga dana pronaći posao u struci, no do tada je sretan što može uživati u pozitivnom naboju, za koji smatra da ga samo djeca mogu dati svojim veseljem, iskrenošću i neiskvarenošću.
Stvarna mogućnost djece je veća nego što se pretpostavlja
Oboje asistenata slaže se da su djeca s kojom rade zaista posebna, što nije nužno loše. Naprotiv, smatraju kako tek radom s takvom djecom možeš prodrijeti u njih i uvidjeti njihove stvarne mogućnosti koje su mnogo veće nego što su ljudi inače skloni pretpostaviti.
Stoga, raspitajte se postoji li i u vašoj zajednici potreba za „pomagačima“, pratite natječaje za javne radove, jer posebni „mali ljudi“ svuda su oko nas, a iskustvo koje ćete tim radom steći nije usporedivo niti s jednim drugim poslom.
