Bivši rektor Aleksa Bjeliš za srednja.hr o rektorskim kandidatima i budućnosti zagrebačkog sveučilišta
Bivši rektor Aleksa Bjeliš za srednja.hr komentirao je rektorske izbore. Osvrnuo se na kandidate, njihove programe i svrhu programa uopće. Sve je sagledao kroz bližu, tridesetogodišnju povijest zagrebačkog sveučilišta te detektirao kako je došlo do stanja u kojem se danas nalazimo.
Aleksa Bjeliš, bivši rektor zagrebačkog sveučilišta i umirovljeni profesor PMF-a
Foto: Screenshot Televizija Student
U tijeku su izbori za novog čelnika zagrebačkog sveučilišta, a za tu se vruću fotelju natječe četvero profesora; Mirjana Hruškar, bivša prorektorica s Prehrambeno-biotehnološkog, Tonći Lazibat, prorektor s Ekonomskog, Marijan Klarica, bivši dekan Medicinskog te Stjepan Lakušić, dekan Građevinskog fakulteta. Već smo detaljno analizirali njihove programe, a bivša ministrica i prorektorica Blaženka Divjak otkrila nam je tko joj je apsolutni antifavorit. Za komentar smo potom upitali i Aleksu Bjeliša, umirovljenog profesora PMF-a i bivšeg rektora zagrebačkog sveučilišta.
Nema favorita ni antifavorita
‘Svi rektorski programi sliče jedan drugome. Svaki neostvareni rektorski program je neostvaren na svoj način’. Prvo je što na naš upit, onako u duhu Tolstoja, piše bivši rektor Aleksa Bjeliš. Potom se osvrće na prvu rečenicu. Napisavši nekoliko vlastitih rektorskih programa, ističe, i prošavši kroz još više drugih, ‘živeći pri tome u danim realitetima vlastitog sveučilišta i gledajući u dvorišta drugih, onih u kojima bi se htjelo biti i onih ostalih’, dođeš do određenih pitanja.
– Što je zapravo (bila) svrha svih tih programa. Zašto su se toliki ljudi uopće naprezali i trapili pišući ih, i još više, čitajući ih? Dokazivali su svoje akademske, upravljačke i poslovne kompetentnosti? Ima puno efikasnijih načina njihove provjere. Upuštali su se u komunikacijske stilske vježbe? U pravilu se ne očekuje da stilska elegancija i jezgrovitost budu odlike rektorskih programa. Možda bi bile kad bi sami programi morali biti (puno) kraći. Ali ne moraju biti. I nisu, jer je, kao i uvijek, lakše pisati puno nego pisati malo, piše nam Bjeliš.
Tu dolazi do prvog osobnog iskustva, odnosno, kako kaže, ‘fenomenološke zakonitosti’. Što su sustavi koji se, silom prilika, nazivaju sveučilištima manje sveučilišni i što im rektori manje trebaju, veli, to su rektorski programi dulji. A što su programi dulji to se više, uglavnom uopćeno, kandidati u njima bave pitanjima na koja imaju najmanje – ako uopće imaju ikakvog – utjecaja. To su, nabraja Bjeliš, studiji po fakultetima, istraživanja konkretnih istraživača i skupina, kontrola i kultura kvalitete, međunarodne aktivnosti. Znatno se sažetije i skrovitije u svojim programima, smatra bivši rektor, bave onim što će im kao rektorima biti blisko – sveučilišna tijela, službe, odnosi s politikom, sudstvom i medijima.
– Sva četiri pristupnika, od kojih bi na vašu molbu jednoga/jednu trebao izdvojiti kao naročito prihvatljivog/prihvatljivu, su bila i/ili jesu u dojmljivoj senatskoj većini. Ta me činjenica čini nijemim, tako da, uz duboku ispriku, molbu neću ispuniti. Neću ići niti u suprotnom smjeru, iako bi to bila nešto lakša zadaća, rekao je bivši rektor glede kandidata, referirajući se na njihovu ulogu u Senatu, temeljnom upravljačkom tijelu zagrebačkog sveučilišta, posljednjih godina.
‘Daleku povijest fetišiziramo, blisku tabuiziramo’
Sveučilište u Zagrebu, koje u našoj korespondenciji bivši rektor znakovito oslovljava kao SuZa, sveučilište je, kaže, dok je međunarodno prepoznato, a još uvijek, koliko-toliko, jest. Sveučilište je ta institucija i donekle zbog svoje dugačke povijesti i tradicije. Tu daleku povijest rektori doduše, kaže nam Bjeliš, uzimaju zdravo za gotovo, djeluje im toliko blistava da je više ne treba glancati, već samo s njom poistovjetiti svoju ritualnu rektorsku ulogu. No, kada dođemo do bliže povijesti, veli, kojoj smo i sami svjedočili, postajemo šutljivi. U tom se kontekstu posebno osvrnuo na povijest zagrebačkog sveučilišta, kako daleku, tako i bližu.
– Daleku povijest rado fetišiziramo, blisku još radije tabuiziramo. Šteta, jer, čak i u SuZi, upravo ovu drugu neminovno treba nastaviti, i u njoj živjeti. Tako dolazimo do naše druge središnje teme. Nova je povijest bila, i je, živi supstrat, oranica o kojoj ovisimo. Žet ćemo samo ono što smo u njoj sijali, a ako ne bude ništa za žeti, čistit ćemo baš onaj korov koji ćemo na njoj zateći, i koji je pred našim očima rastao. Čistiti žuljevito i s puno znoja, jer, korov brzo raste, a teško se odstranjuje; manje ga se čisti ako se na vrijeme na njega više pazi, priča nam slikovito Bjeliš i prisjeća se rektorata u posljednjih tridesetak godina.
On ih, zapravo, dijeli na četiri osmoljetke. Prva je, u okolnostima rata, bila poprilično tiha, a u drugoj su već potekle dvije struje. Jedna koja se priklanja temeljnim biblijskih vrijednostima, druga koja bi ih se rado riješila i, da ne zaboravimo, navodi bivši rektor, ona treća i najbrojnija, ‘mrtva voda ravnodušnih’. U kaosu je došlo do kompromisa, uređeni su zakonski okviri, a Sveučilištu je dano da bira što bi, a što ne bi u zakonima, statutima i sličnim propisima. Za sve je dileme tu bio Ustavni sud, kako ga Bjeliš naziva, ‘novopridošli Arkanđeo Pravednosti’.
BJELIŠ O SVOJEM MANDATU
U našoj se prepisci bivši rektor osvrnuo i na treću osmoljetku, odnosno svoj mandat na čelu zagrebačkog sveučilišta, koje opisuje kao ambiciozno u startu, no s puno prepreka i problema.
– Drndajući se tako kroz sve te dileme stiglo se i u treću osmoljetku, pa se pomislilo kako bi se možda ipak moglo pokušati barem malo poletjeti u nove prostore promjena. Međutim, nije se stiglo ni do piste, a već su počeli kojekakvi kratki spojevi, turbulencije, upozorenja anđeoske kontrole leta, povremeni udari munja u krila, o novom Babilonu u dekansko-senatskom cockpitu da se i ne govori. Sve je to pomoglo glavnom pilotu da se uspješno oslobodi iluzija kako bi možda ipak mogao izbjeći drugi dio one polazne parafraze o rektorskim programima, prisjeća se Bjeliš.
Uputio kritiku senatorima
Utješno, navodi dalje, donesene su dvije strategije, senatori su ih odobrili, a jednu su srušili. Zagrebačko sveučilište dobilo je svoj kampus, onaj na Borongaju, a o tome se kapitalnom projektu počelo pričati kao o pravom ‘hrvatskom Harvardu’. No, nije se dogodilo ništa. Nitko se ne treba ni mučiti obilaziti po hladnoći gradilišta famoznog hrvatskog Harvarda jer, kako i sam Bjeliš kaže, nema ih. Sljedeća točka je 2014. i Senat koji bira za rektora Damira Borasa, te tako pokreće vlastitu tranziciju prema novoj osmoljetki, o kojoj, priznaje nam naš sugovornik, ne zna puno jer ga u njoj – nije ni bilo.
Dosta očito se referirajući na Borasove izjave o sveučilišnom pamfletu Universitas, bivši rektor kaže da ‘ono u čemu sve lijepo i točno piše’ baš detaljno nije čitao, već više aljkavo i dijagonalno prelistavao za mandata svojeg nasljednika. Izvana bi, pak, mogao reći da je posljednja osmoljetka, koja prigodno završava najesen, tekla puno jednostavnije, manje naporno nego one ranije, no svakako, valja naglasiti, ‘u ozračju radosno najavljenog temeljno-biblijsko-vrijednosnog konteksta’ te ‘brojnih prijateljstava, bratstava i drugih srdačnih uzajamno korisnih razumijevanja i sporazumijevanja’.
– Ipak, ne mogu ne spomenuti kako je u spomenutoj tranziciji velikoj većini senatora u novoj hibridno-informatičko-kriptoidno višeslojnoj vremensko-prostornoj konstelaciji postalo prihvatljivije emajlirati od doma u kućnim papučama, također uz topli čaj, nego derati stolce u kojekakvim SuZinim prostorima. Tako je eto naša SuZa i u svojoj mučaljivoj novoj povijesti još jednom dala svoj autohtoni doprinos općem post-modernom razvoju sveučilišne autonomije i akademskog života, zaključio je Bjeliš uz kritiku senatorima, koji će, na koncu, i birati novog rektora ili rektoricu zagrebačkog sveučilišta i koji su po mnogima korijen svih problema u kojim se snašlo posljednjih godina.
