Bivši rektor ima 70, u penziji hoda po sudovima i tuži novinarku: Bio sam na jednom ročištu
Nedavno sam otišao na sud gdje bivši rektor tuži moju kolegicu. Taj me sud, i svaki prije, naučio nečem bitnom, što će mi ostati i kad više ne budem u stanju pisati ne samo ove, nego ikakve retke teksta. A to je da cijela naša akademska zajednica i sva njena izvrnuta logika stane u jednu malu, derutnu, zagušljivu sudnicu. Dok se vani sve obnavlja, unutra tanašni prozor otvorenim drži tek drvena letvica. A stari, nekada moćni profesor, nesvjestan svojih privilegija i pogrešaka, u trenucima najveće moći zaveden urotama svojih suradnika, za sve krivi novinarku koja je uvijek samo dobro radila i dobro će raditi svoj posao.
Damir Boras, bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu
Foto: Ramona Ščuric, srednja.hr
Onima koji je u dušu ne poznaju teško je predočiti našu akademsku zajednicu. Otkud uopće krenuti? Od mjesta, ljudi ili jednog nepogrešivog mentaliteta u kojem se tako zorno ogleda slika šireg društva? I svih, dakako, bolesti koje ga razaraju. Nisam pametan u vezi toga.
Neki dan me zovnula kolegica Dora Kršul. Ona prati isti resor kao ja – (visoko) obrazovanje – i često se čujemo. No, ovaj put je bilo nešto specifičnije. Tih joj se dana bližilo dosta zanimljivo ročište. Nju je, naime, tužio bivši rektor Damir Boras jer je pisala o Dubrovniku. Onim famoznim apartmanima koji su sređeni javnim novcem gdje ga ljudi znaju ljeti vidjeti u društvu supruge. I pomislim u sebi – pa to je to. Ovo je crtica koju ljudi žele pročitati. Crtica o privilegiji i nepravdi. Priča koju pošteni čovjek u Hrvatskoj, nažalost, najbolje razumije. Jer su šanse da je na svojoj koži osjetio baš velike.
Srijeda je prijepodne. Ja s posla jurim na taksi koji juri gradom da bih ja izjurio na sud. Tako tipično novinarski. Ni ne trudim se bježati od klišeja i opisa kakvi bi vas mogli podsjetiti na romantizirane nervne slomove iz kultnog filma Vrag nosi Pradu. No, zgrada suda u koju ja dolazim nije ni blizu filmskog Runwaya. Ne. Ona je opasana skelama i radovi na fasadi su u punom jeku. Možda vam sad ide na živce što opisujem svaki detalj, ali kasnije će vam biti jasno zašto je ovo, zapravo, važno.
Ovo mi je šesti ili sedmi put na tom sudu
Sudski hodnici nisu mi nepoznati. Iako mi je tek nepunih 27, hodao sam njima šest ili sedam puta. Neko vrijeme sam studirao u Mađarskoj pa sam svako malo dolazio tu na izlet. Spojio bih sud i vikend, kad bih uspio. Profesori na faksu nisu s tim imali problema. Obično bi složili neku zabrinutu facu kad bih im rekao da neću doći na predavanje jer, eto, moram doma na sud s (pro)rektorom sveučilišta na kojem sam prethodno studirao.
U studentskim sam danima, iako sam studirao filozofiju, na sudu proveo više vremena nego prosječan student prava. Tako su mi rekli. I bolje upoznao proceduru. Jedna od interesantnijih spoznaja bila je da sudnice nisu niti približno nalik onome što vidimo u seriji. Skučene su to, uglavnom, prostorije od dvadesetak kvadrata. Stolice su one drvene, školske, a stolovi klupe. U jednu smo se takvu zgurali u srijedu. S jedne strane, u finom je odijelu, samouvjereno stajao bivši rektor. Preko puta njega istaknuta sektorska novinarka kojoj je, još kao čelnik zagrebačkog sveučilišta, dao dvije rektorove nagrade. Sad ju tuži jer je kritički pisala o njemu.
Odvjetničko društvo koje ga privatno brani je, sasvim slučajno, ono koje je koristio i za sveučilišne potrebe i koje koriste neki njegovi bivši suradnici. Odvjetnica sjedi pored, a bivši rektor joj prišaptava i ne da joj baš mira. Kako saslušavamo svjedokinju, tako on sugerira. A odvjetnica mu na trenutke pomalo iznervirana maše rukom da uspori. Nakon dvadesetak minuta urednica je osvjedočila, iznijela svoju stranu priče i ušli smo u završnicu. Ostali su najbitniji – onaj koji tuži i ona koja je tužena.
‘Samo za najuglednije ljude, a ne studente’
Bivši rektor ide prvi. Govor je to, u većoj mjeri monolog, koji traje narednih preko sat vremena. Slušamo ga i na trenutke zaboravljamo da ispred nas stoji umirovljeni profesor. Senior čije je vrijeme, mnogi kažu nasreću, prošlo. On priča o sebi kao rektoru i kao direktoru. Važan je, moćan i utjecajan. Barem to stalno implicira. Podsjeća u trenucima na starog, onemoćalog kralja kojega sluge na dvoru svakodnevno ogovaraju. Iako nagluh, on ih malo-malo čuje pa se ponekad iz petnih žila prodere – ne možete tako o meni, pa ja sam kralj.
Bivši se rektor, eto, nije derao. Znao je povisiti ton, ali to je dolazilo u intervalima uznemirenosti. Razumljivo. Samo su rijetki debelokošci, toliko otporni na sterilno sudsko okruženje ostali njime netaknuti. Najbolji trenuci bivšeg rektora na ovom sudu, koliko imaju veze s formom, toliko imaju i sa sadržajem njegovih prispodoba. Izgovorio je puno toga. Nije uvijek bilo suvislo, nije uvijek bilo potrebno, nije uvijek bilo vezano za temu. Neke dijelove i njihovu relevantnost za slučaj, istini za volju, nisam uopće razumio.
No, ono što jesam razumio ostat će mi, uvjeren sam, duboko urezano u pamćenje. Čuo sam tako, više puta je bivši rektor to ponovio, da su dubrovački apartmani u kojima je i on odsjedao, za ‘samo najuglednije ljude, a ne studente’. Saznao sam i da je njegova supruga bila s njim često viđen gost jer je supruga rektora neformalna, ali posebna funkcija koja ima stoljetnu tradiciju, ‘nešto kao first lady u Americi’. Čuo sam ponešto i o rektorovu mobitelu na koji se ‘ne voli javljati’ novinarima jer je to njegov osobni mobitel, iako ga je, kazao je, plaćalo zagrebačko sveučilište.
U sjećanju će mi ostati ne samo urezano što je rekao, nego kako je rekao. S kolikom je samouvjerenošću pripovijedao o velebnim događanjima na koje pozivaju rektore i njihove supruge. Koliko je duboko uvjeren u profesorsku hegemoniju nad studentima, uglednih nad još uvijek neuglednim (akademskim) građanima. Koliko mu ništa nije problematično u tome da javno financirano sveučilište plaća njegov osobni mobitel na koji se on novinarima ‘ne voli javljati’.
Ima nešto tužno u takvim ljudima
Ignorantia juris non excusat, ali, složit ćete se, postoji nešto zaista tužno u ljudima koji su uvjereni da rade sve ispravno. Ili barem u većoj mjeri. Jasno vam je da oni ne mogu biti neki mastermind iza svega. Da oni, zapravo, nemaju potrebu za zavjerama jer život u njihovoj perspektivi izokrenuta je, zrcalna slika života za sve nas ostale. Realnost je to u kojoj naša pravila i vrijednosti nisu validni. Ideje što im pripada, što je njihovo i što nitko nema pravo preispitivati, nama grandiozne i nadrealne, njima su toliko svakodnevne da im ne treba daljnje pojašnjenje. Njima ne treba sofisticirana izmišljotina. Oni vjeruju da je sve što iskuse sasvim normalno. Mi, kojima je njihovo svakodnevno grandiozno, a obično nadrealno, smo zapravo problem.
Ima nešto posebno tužno u takvim ljudima. Da im životi nisu isprepleteni privilegijama, moći, novcem, vjerojatno bih ih istinski i žalio. Ali ne dam se zavarati. Samo konstatiram da u njima ima nešto tužno. Oko sebe tijekom života skupljaju one koji baš sve dobro razumiju. Koji svjesno uživaju u grandioznosti i privilegiji, koji znaju što je novinar o njima ispravno napisao i kako bi postupali da se drže onoga što im moral nalaže. Oni će hraniti najgore naivne impulse ovima koji su uvjereni da rade sve ispravno. Oni će ih osnažiti da u nama vide problem. Novinarima koji rade svoj posao, neopsjednuto, nefiksirano, neopterećeno. Samo dobro.
Činjenice. Činjenice nasuprot onoga tko se našao u ulozi okrivljenog, a tko se predstavlja kao oštećen. Ovaj me sud, i svaki prije, naučio nečem bitnom, što će mi ostati i kad više ne budem u stanju pisati ne samo ove nego ikakve retke teksta. A to je da cijela naša akademska zajednica i sva njena izvrnuta logika stane u tu jednu malu, derutnu, zagušljivu sudnicu. Dok se vani sve obnavlja, unutra tanašni prozor otvorenim drži tek drvena letvica. A stari, nekada moćni profesor, nesvjestan svojih privilegija i pogrešaka, u trenucima najveće moći zaveden urotama svojih suradnika, za sve krivi novinarku koja je uvijek samo dobro radila i dobro će raditi svoj posao.
*Osvrt je stav autora i ne odražava nužno stavove redakcije portala srednja.hr
