Bivši studenti otkrivaju: Kakav je osjećaj napokon biti gotov s faksom?
Na kraju srednje škole održava se norijada, dan kada svi maturanti imaju pravo biti totalno van svake granice normale. Iako je državna matura tek pred njima, slave kao da sutra nema, zato što su napokon završili sa svojim školovanjem. No, kada se napokon dođe do diplome na faksu, što je dosta teže nego završiti srednju školu, ne postoji nikakva norijada.
Dobro, postoji puno logističkih razloga zašto nema norijade nakon faksa, ali većinom zato što ljudi najranije mogu diplomirati s 23 godine (legende kažu da je moguće), a s 23 godine nemate preveliku želju za hodanjem po gradu u majici sa smiješnim natpisom, ili još bolje, za gađanjem s brašnom, uljem, bojama, vodom… To je nešto što se radi na norijadi, iako je posljednjih godina i tamo zamrlo, na svu sreću.
Dobiti diplomu je nekima najveći uspjeh u životu, a definitivno se radi o snu svakog studenta. Biti na faksu skoro svaki dan, pisati zadaće, pripremati seminare i izlaziti na kolokvije i ispite je nešto što trajno ‘ošteti’ osobu, ali sve se to mora izgurati, kako bismo napokon došli do svoje diplome i onda ju negdje spremili, zabilježili u životopis i nikada više ne pogledali u životu.
Kao netko tko je još miljama daleko od diplome, zanimalo me je kakav je osjećaj dobiti taj magični papir? Je li veće zadovoljstvo obraniti diplomski ili biti prozvan/a na svečanoj promociji? Nažalost, te stvari neću doznati u neko skorije vrijeme, pa sam se obratila nekolicini bivših studenata koji su podijelili svoje dojmove.
Pisanje diplomskog
– Neopisiva sreća i ponos. Definitivno mi je palo par kamena sa srca… Sjetila sam se pisanja diplomskog i toga da više nikad neću morati pisati, doživljaj je Mihaele (26) koja je završila Ekonomski fakultet.
Mnogima je upravo to pisanje diplomskog najtraumatičnije iskustvo života. Ne zato što je teško napisati diplomski, već zato što kod biranja mentora igrate najluđu igru života i zaista su male šanse da ćete uspjeti pogoditi nekoga tko vas neće ubiti u pojam. Neki će vam ispravljati i najmanje zareze, vraćajući vam 73 puta rad na prepravke, dok će ostali jedva naći vremena da ga pročitaju…
– Diplomirala sam u rujnu i stvarno, dok sam studirala sam jedva čekala da završim s faksom i počnem raditi, ali kako se približavalo vrijeme diplomiranja, počela sam tražiti posao i nisam ništa uspjela naći. Nakon diplomiranja sam se osjećala tako prazno, ali bila sam istovremeno sretna što sam uspjela, ali i tužna zato što sam shvatila koliko sam kao studentica bila zaštićena i privilegirana. Kao student uvijek možeš raditi studentske poslove i živiš u domu gdje je stanarina (naspram cijena stanova) mizerna. Hraniš se u menzi pa si ne moraš ni kuhati, a i imaš vremena vikendom i blagdanima otići doma ili negdje kratko otputovati. I onda tako poslije diplomiranja sjediš i shvatiš da to više neće ići tako…Ali ono, sjetiš se svega, i bude ti drago što si to prošao i doživio, ali i žao što je sada prošlo. Sve u svemu, jako sam se čudno osjećala, ali poslije kad sam slavila s prijateljima, bila sam sretna, naravno, govori nam Donatela (25) koja je diplomirala na Grafičkom.
A što sad?
Nama studentima je studentski život najgori ikada, no što je alternativa? Rijetko kada razmišljamo o tome što nas čeka nakon faksa, a još manje o tome kako je to možda gora opcija od samog studiranja. Možda je ustvari i bolje ne razmišljati o tome, ipak želimo nekako skupiti snage za završiti faks…
– Na obrani završnog rada, kad sam izašla iz dvorane, osjećala sam takvu sreću i ponos zato što sam došla do toga bez problema i uz toliko truda, no opet nisam osjećala kao da mi je pao teret s leđa, zato što sam istinski uživala u studiranju i pisanju završnog rada. Imala sam onaj osjećaj bezbrižnosti, isti onome kada shvatiš da možeš spavati koliko god želiš i da ne moraš nikud. Promocija mi je bila doslovno pola godine kasnije, pa nije bila ništa značajno, s obzirom na to da sam već bila završila prvi semestar diplomskog, iskustvo je Karle (23) koja je završila prve tri godine na TTF-u.
Lijepo je čuti da postoje i pozitivna iskustva oko pisanja završnog rada, zato što to onda daje nadu da i nas možda čeka tako lijepo iskustvo pri pisanju naših radova. Iako se radi o ‘samo’ prve tri godine, itekako čini veliku razliku znati da je jedan dio svega toga napokon iza nas.
Novi teret
– Nisam osjetila nikakvo uzbuđenje, radost ili olakšanje kako su svi pretpostavljali, nego teret toga što i kako sad, odmah su mi misli išle na to što sad sve od papirologije moram rješavati… Naravno, referada se pobrinula za ovaj dio papirologije oko faksa, ali ovaj drugi koji se tiče mene, i mog posla te života nakon faksa, e tu me nitko nije uputio u ništa, tako da mi je samo to bilo u glavi. Što sada, gdje, kako s čime, brinulo je Anđelu (27) koja je diplomirala na Grafičkom.
Šok koji snađe bivše studente i studentice nakon gubljenja studentskih prava i suočavanja s time da sada zaista kreće život odraslih ljudi, je vjerojatno šok jednak onome kada prvi put odete u drugi grad na studiranje i odvojite se od obitelji. Samo što sada ste prepušteni sebi samima i vašim sposobnostima snalaženja…
Iako ima milijun različitih doživljaja kada je riječ o diplomiranju, svi se mogu složiti oko jedne stvari – lijepo je napokon položiti sve ispite i obraniti sve što se obraniti treba, pa se tom danu, kao naivni ljudi koji ignoriraju da postoji i život nakon diplome, istinski radujemo našim obranama i našim promocijama. Naivci, što reći…
