Čega se roditelji najviše boje kada odete na faks u drugi grad
Odlazak iz roditeljske kuće na studij u drugi grad jedno je od najvažnijih formativnih iskustava u životu. Zapravo, u životnom stadiju u kojem se događa, to je najveća i najtemeljitija životna promjena. Test karaktera i vlastite zrelosti. Prvi korak odraslog života. To je iskustvo toliko intenzivno, da razmišljajući o njemu, često zaboravljamo na one koje ostavljamo iza sebe. Odlazak od kuće sigurno je velik i traumatičan događaj za nas, ali ništa manje drastičan nije ni našim roditeljima.
Flickr; Petras Gagillas
Znate ono kad za neki strašno važan ispit učite mjesecima.
Možda vam o tome ovisi uvjet ili pravo studiranja. Ispit ste pisali do zadnje sekunde. Dodavali rečenice, križali, prepravljali. Znali ste sve ali niste sigurni u ništa. Vrijeme je isteklo i vi predajete papir o kojem vam ovisi, kako vam se u tom trenutku čini cijela budućnost i sva buduća sreća. A ne znate hoće li dobro ispasti. Ne možete biti sigurni. Svi mjeseci grijanja stolice i sve što o ishod tog ispita ovisi sada su u rukama profesora i sudbine. I vi tu ništa ne možete.
Zamislite sada da se za taj ispit niste pripremali par mjeseci nego 18 godina. Zamislite da vam taj ispit nije bio samo neka mrska obveza koja vas priječi da u subotu u 4 ujutro twerkate u nekom klubu, nego nešto što volite dublje i iskonskije nego išta drugo. Zamislite da vam taj ispit ne znači samo bezbrižno ljeto ili novi semestar, nego da bi neka slučajna tragedija na tom ispitu značila kraj svih mirno prospavanih noći i bezbrižnih trenutaka.
Zamislite da na milost i nemilost sudbini i svijetu, za kojeg ste se osvjedočili da je nepravedan a ponekad i bezrazložno okrutan, ne predajte papir upackan kemijskom olovkom, nego svoje dijete.
Tako nekako izgleda kada roditelj šalju svoju djecu na studij u drugi grad. Nama su ti trenutci ispunjeni slatkom jezom. Ima nešto straha, ali je ipak puno više iščekivanja, one lude uzbuđenosti koju može izazvati smo obećanje nepoznate, buduće sreće. Roditeljska jeza nije nimalo slatka. Ona je praktična, gorka i nužna za preživljavanje.
U paranoičnim, mračnim kutcima uma, roditelji se brinu o svemu. Nađe se tu i poneka glupost. Evo par strahova iz roditeljskih glava, koje vi ne razumijete.
Administracija
Koliko ste puta kolutali očima i odmaknuli telefon od uha kad bi vam starci počeli tupiti o nekoj potvrdi, osiguranju ili papiru.
Mi možda znamo da sistem na faksu nije toliko rigidan (uglavnom zato što fakulteti znaju da imaju posla s neodgovornom stokom). Mi možda znamo da se nešto može srediti i bez potvrde. Da će vas primiti i nakon što ste fulali rok za jedan dan. Mi znamo da se možda može napisati molba. Da ima još neki rok.
Možda to znaju i naši starci, ali ne dopuštaju si da u to vjeruju. Oni su bar jednom u životu skupljali papire za kredit ili građevinsku dozvolu i znaju kako je to kad ti neka birokratkinja s crvenom trajnom i zelenim lakom na noktima između dvije pauze sruši snove o obiteljskom domu jer nemaš neki papir koji si trebao izvaditi iz neke institucije koja je ugašena 1998. godine i sad te podozrivo gleda i kaže- žao mi, nisam ja kriva, nije moj posao.
Iza svakog pitanja poput – Jesi bio u referadi?-stoji scenarij u kojem vi zbog svoje dječje nemarnosti ne odlazite u referadu, ne uzimate potrebni papir ne možete upisati novi semestar, morate vratiti stipendiju koju ste primili i još neku dodatnu novčanu kaznu zbog čega obitelj ulazi u dugove, prodaje kuću ispod tržišne vrijednosti, useljava se kontejner za stari papir na parkiralištu iza Lidla i preživljava tako da prodaju krv i plazmu.
Nemojte zato kolutati očima. Recite da ste bili u referadi i da je sve u redu. Ne mora biti istina, ali bar će negdje daleko, netko vama drag moći mirno spavati.
Upala pluća
Možda ste mislili da je najdrastičniji neopravdani strah u Hrvata ( i susjeda) propuh. E pa nije.
O propuhu se naravno brine, ali isključivo zato što može dovesti do upale pluća, najstrašnije i najgore sudbine koja može zateći čovjeka.
Da se razumijemo, upala pluća se zapravo dobije od bakterija, virusa i tako toga. To naravno ne sprječava naše roditelje, inače odgovorne, racionalne i radno sposobne ljude, da ne brinu noćima oko toga da smo gologlavi i mokre kose izašli na hladan zrak. Doktor Mama je uvjeren da ćete se čim izađete na mokru cestu u platnenim Vensica srušiti hvatajući zrak.
Fiksacija oko upale pluća zapravo nema toliko veze s samom upalom pluća, koliko s činjenicom da ne znaju. Vaši roditelji ne znaju jeste li uzeli šal. Ne znaju jeste li izašli van s mokrom kosom. Ne znaju jeste li ostavili prozor otvoren preko noći. Ne znaju ništa, a do sada su znali.
Realno, prigovarali su vam milijun i jedan put za te platnene patike i hladno vrijeme, i vi ih nijednom niste poslušali. Gledali su vas kako izlazite mokre kose, bez kape i šale, i barem su znali.
Sada više ne znaju, a ono što ne znaju, u njihovoj glavi automatski se pretvara u najgoru moguću verziju stvarnosti. U ovom slučaju upalu pluća.
I zato vas svaki put pitaju jeste li se toplo obukli.
Pekara
Od kad ste svoju dječju sobu zamijenili garsonijerom u kojoj se netko vjerojatno predozirao heroinom, vaši roditelji žive u konstantnom strahu da jedete samo hranu iz pekare.
Taj strah nije u potpunosti neopravdan. U pekari jedete sigurno više nego što bi ikada itko trebao. Ono što je u ovom strahu katastrofično su posljedice. Naravno da prehrana u pekari nije zdrava, ali ono čime ona na koncu rezultira nije, zapravo tako strašno.
Jedete u pekari svaki dan i zbog toga će vam u drugom semestru postati teško obući neke hlače, imati ćete okruglije obraze i nećete tako rado oblačiti dvodjelne komade ( ili hoćete, ali to je već drugi, ništa manje ozbiljan problem). To je manje više sve. Imate 18 godina, i vaši su organizmi još dovoljno svježe mašine da mogu samljeti svaki oblik neurednog života. Neće biti zauvijek, ali još uvijek jesu.
Vaša je mama s druge strane od susjede čula priču o nekoj curi koja se odselila u Zagreb, jela samo u pekari i dobila zapetljaj crijeva i sad svaki dan misli o tome kako njeno zlato više nema svakodnevni pristup njenim varivima, juhama i mahunarkama pa jadno jede samo hrenovke u lisnatom tijestu.
Strah od pekare je zapravo preveden strah od toga da ih njihovo dijete više ne treba. Toliko su svog života posvetili tome da se brinu o vama da je ta briga postala osnovna indentitetska točka njihove ličnosti. Ako ih vi više ne trebate da vam kuhaju, tko su onda oni? Što rade na ovom planetu?
Da bi zadržali bar mali dio osjećaja vlastite vrijednosti, moraju do kraja demonizirati ono što ih je zamijenilo.
Vi
Na kraju svega, najveći strah koji roditelji imaju kada odete od njih ste vi sami. I to ne jeste li vi dobro, jeste li sretni, uspješni, gladi. Naravno da se boje i za to, ali ti su strahovi zapravo sporedni.
Vi ste rezultat njihovog truda i rada zadnjih dvadesetak godina. I rezultat tog rada sada je prepušten na ocjenjivanje svijetu.
Vi ste ono što piše na njihovom ispitu. I sad će se otkriti što su napravili.
Jesu li napravili studenta koji rastura na faksu i volontira s psima bez doma ili su napravili studenta koji pije bombice pelina u srijedu popodne i plagira seminare. Jesu li napravili mladog čovjeka koji je spreman i sposoban za stvarni život, ili robu s greškom koju će im život vratiti na doradu.
Možda mi i mislimo da smo svoji ljudi, ali smo zapravo, u neku ruku, nečiji proizvodi. I svaki naš uspjeh je ujedno i uspjeh onoga tko nas je proizveo. Svaki naš neuspjeh je i njihov je neuspjeh.
Najveći strah koji roditelji imaju je strah zbog vas. I zbog njih.
