Da sam tek sad maturirao i vrijeme je za faks, možda ne bih ništa upisao: Evo i zašto
Ne pišem ovo bez veze, da bih popunio nekoliko redaka ili si prikratio dosadu. Pišem ovo da se svi malo probudimo. Da osvijestimo gdje i kako živimo. Ne možda, nego sasvim sigurno danas ima mladih koji nisu upisali faks jer si to ne bi mogli priuštiti. Bez obzira na subvenciju školarine, menze, pa čak i studentskog doma. Život je za neke stvari postao preskup.
Foto: Unsplash
Kada ste pročitali ovaj naslov, siguran sam, dobili ste razne ideje. No, ako se nadate nekom brutalnom savjetu za budućnost, life hacku, rješenju za sve vaše probleme, moram vas razočarati. Ja, zapravo, nemam nikakve namjere soliti vam pamet. Samo vas malo osvijestiti i s nekima od vas, iz pozicije čiste realnosti, barem pokušati suosjećati.
Prije su studenti živjeli na budžetu
Ja sam upisivao faks davne 2015. godine. Nije to bilo toliko vremenski davno, ali iz današnje perspektive, egzistencijalno i financijski – o, da – itekako je bilo davno. Sobu u ogromnom stanu plaćao sam 750 kuna, a s još 1.000 kn mjesečno sam živio. I to kako. Nekad se i triput tjedno izlazilo, kava svaki drugi dan, a tu i tamo bi nešto skuhali ili naručili.
To su, jasno, oni studentski dani kada možeš živjeti s 823 cimera i spavati na kauču starijem od Franje Ferdinanda, ali i tu se nešto promijenilo. Prije se znalo što točno podrazumijeva studentski život; ovo što sam naveo, na budžetu, bez nekog luksuza ili komfora. Danas, podrazumijeva sve do jedne stvari, one najvažnije, a to je – budžet.
Danas ti treba prosječna plaća
Živimo u vremenu kada garsonijere koštaju po 3.000 kuna, a za upola tog iznosa više ne možeš riješiti ni cimeravanje i sobičak od par četvornih metara. Ako imaš auto, možeš iznajmiti parkirno mjesto pa lagano živjeti u autu. Ma i tako bi, nakon nekog vremena, ostao bez para pa bi u gepek smjestio cimera za nekih stotinjak eura. Dalo bi se to riješiti.
Šalu na stranu. Gotovo da više nema studenta koji nešto ne radi, dosta njih full-time. Ne zato da si zaradi za nove traperice, tenisice ili izlet do Budimpešte. Ne, nego da si osigura hranu, smještaj, život. Da bi uopće mogao studirati.
Netko će sada reći, uvijek je bilo studenata koji su morali stalno raditi. To je istina, ali nikada ih nije bilo u ovolikom broju. Iako se bojim prolaska godina i starenja, u jednu mi je ruku, onu ekonomsku (ili bolje rečeno ekonomičnu) drago što više nisam tako mlad. Što sam studij upisao prije sedam godina i više ne moram brinuti što i kako.
Zato što bi mi danas bilo puno teže. Pomoć od roditelja na koju sam tad računao vjerojatno više ne bih mogao dobiti. Iako sam bio jedan od onih koji je stalno radio uz faks, taj novac, unatoč povećanju satnice, koji bih zaradio danas, ne bi mi osigurao život kao prije tih davnih sedam godina.
Nije to noćna mora, ali…
Bilo bi dosta drugačije. Možda danas, da sam tek maturirao i moram upisati faks, ne bih ništa ni upisao. Netko će reći da pretjerujem, ali to je više nego realno. Posebice za one koji su se poželjeli preseliti iz male u veću sredinu, iz roditeljskog doma na selu u veliki grad. Troškovi i investicije razmjera kakve danas morate poduzeti da u tome uspijete ne mogu se usporediti s nekadašnjim. I nemaš više tu privilegiju posvetiti se faksu koliko želiš jer ako želiš (pre)živjeti, moraš raditi dobar dio dana.
S time naravno dolazi anksioznost, stres, neizvjesnost. U najmanju ruku zapostavljanje faksa da bi nakon predavanja mogao sjesti na neki polovni bicikl pa dostavljati hranu posvuda po gradu jer, gle, osim ok plaće tu su i dobre napojnice. Nije to, nemojte me krivo shvatiti, noćna mora ni najgori problem na svijetu. Ali je žalosno da je za mnoge ljude, puno više nego ikad, postalo nužno.
I ne pišem ovo bez veze, da bih popunio nekoliko redaka ili si prikratio dosadu. Pišem ovo da se svi malo probudimo. Da osvijestimo gdje i kako živimo. Ne možda, nego sasvim sigurno danas ima mladih koji nisu upisali faks jer si to ne bi mogli priuštiti. Bez obzira na subvenciju školarine, menze, pa čak i studentskog doma. Život je za neke stvari postao preskup pa tako, nažalost, i za obrazovanje.
*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr
