Danas je godišnjica početka blokade Filozofskog fakulteta: Evo kako su je doživjeli tadašnji studenti
Studentski prosvjedi 2009. bili su, uz prosvjede srednjoškolaca protiv mature, prva organizirana, društvena akcija jedne generacije. Bili su to najmasovniji studentski prosvjedi još od 1971. godine u Hrvatskoj. Blokada Filozofskog i drugih fakulteta ostavila je neizbrisiv trag u društvenoj i političkoj svijesti svih koji su u njima sudjelovali. Evo što o njima imaju reći danas.
YouTube; screenshot
Danas je sedma godišnjica blokade Filozofskog fakulteta. Fakultet ju je dočekao u novim nemirima. Ugovori o suradnji između Filozofskog fakuleta u Zagrebu i KBF-a uzburkali su duhove među studentima. Plenumi su ponovno posjećeni, a čuju se i govorkanja o novoj blokadi.
Prije točno sedam godina, studenti Filozofskog, a poslje i drugih fakulteta ustali su protiv komercijalizacije obrazovanja. Za razliku od današnje situacije, prosvjedi 2009. godine nisu imali direktan povod. Postojale su brojne nelogičnosti i boljke unutar svježe uvedenog Bolonjskog sustava, ali nije bilo jedinstvenog i konkretnog događaja, odluke ili poteza koji je studente digao na noge. Organiziranim, ujedinjenim, pa čak i radikalnim potezom, blokiranjem nastave na Filozofskom fakultetu, studenti su iznenadili strukture u obrazovanju, širu javnost, pa čak i sami sebe.
Studentski prosvjedi i blokade u proljeće 2009. godine bile su najveći studentski prosvjedi još od 1991.godine. Evo što o njima kažu oni koji su ih proživjeli.
Filozofski fakultet u Zagrebu
U vrijeme blokade, Luka je bio student treće godine na FFZG-u. Ispričao nam je kako je doživio blokadu.
– Studentska blokada se odvijala dok sam bio na trećoj godini fakulteta. Bio sam politički neaktivan i nisam previše razmišljao o političkim temama (mada, naravno, uvijek vjerujem suprotno), te krajnje skeptičan prema svakom obliku otpora. Jedna kolegica mi je najavila da će se fakultet blokirati na dva-tri dana, a takva ideja mi je djelovala krajnje čudno i neostvarivo.
Ostalo je povijest. Blokada mi je otvorila mogućnost da počnem razmišljati o važnosti besplatnog i dostupnog obrazovanja: naime, nismo imali nastavu, cijeli dan smo visili na fakultetu, družili se i razgovarali o politici, a navečer su bili plenumi. To su bili rijetki trenuci kad nismo morali rješavati dnevne i trivijalne obaveze, nego smo mogli stati i pogledati uvjete u kojima živimo i učimo, uvidjeti koliko je obrazovanje bitno za dostojanstven život (u smislu i plaće i osobnog razvoja), te koliko je stoga bitno učiniti obrazovanje dostupnim svima bez obzira na njihov ekonomski status.
Sve smo to znali u pozadini mozga, ali blokada nam je omogućila da to iznesemo u prvi plan i da pokušamo to ostvariti. Blokada nominalno nije uspjela, ali omogućila je stvaranje novih prijateljstava, saveza i usmjerila je brojne pametne ljude u njihovom djelovanju i učenju. Stoga mislim da je odlično što se dogodila i jako mi je drago što se plenum i blokada opet pojavljuju kao metode u kriznim vremenima, ispričao nam je Luka.
Fakultet političkih znanosti u Zagrebu
U studentskim prosvjedima sudjelovali su studenti brojnih fakulteta iz više studentskih gradova. Nakon blokade Filozofskog, blokade su se proširile i na druge fakultete. Ivana je u to vrijeme aktivno sudjelovala u prosvjedima kao studentica prve godine novinarstva na FPZG-u.
– Bila sam studentica prve godina novinarstva na FPZG-u kada se dogodila (možda je ispravnije reći – kad smo organizirali/e blokadu, jer ovo ‘dogodilo’ ostavlja dojam da je blokada pala s neba) prva blokada. Bilo je to transformativno iskustvo i uz Varšavsku najvažnije iskustvo mojih studentskih godina. Nisam uopće dvojila o priključivanju drugim studentima i sudjelovanju u svim blokadnim aktivnostima, jer je bilo jasno kako je takvo nešto potrebno – borbu za javno financirano visoko obrazovanje smatram jednako bitnom i relevantnom i danas.
Naravno da je lako upasti u glorifikaciju samog pokreta, koji naravno nije bio idealan – neke smo stvari bolje promisliti, argumentirati, organizirati, i proširiti sam pokret (studenti se jesu okrenuli prema radnicima kao saveznicima, ali ipak je mnogo toga ostalo nedorečeno i nedovoljno). Kada se racionalno i s odmakom osvrnem na ta iskustva, ipak bez pretjerivanja mogu reći kako su ona neopisivo važna i u mnogočemu izuzetna u pasivnoj hrvatskoj svakodnevici.
Ne radi se o konkretnom ‘rezultatu’ nakon blokade, o krajnjem ishodu, već o samom procesu, o tome koliko je važno da je do blokade uopće došlo. Kroz blokadu se pokazalo da postoje studenti svjesni vlastitog (potlačenog) položaja, koji su bili proaktivni, sposobni da zastupaju svoje interese, artikuliraju svoje zahtjeve, da se izraze, usprotive, zauzmu za svoja prava. Rasprave na plenumima, organiziranje alternativnih predavanja i radionica, prosvjedi i akcije, kasnonoćna i ranojutarnja dežurstva, pa i zajedničko kuhanje graha – sve je to povezalo studente (i poneke profesore i fakultetske djelatnike) na način na koji se u ‘standardnim uvjetima’ ne bi mogli povezati.
Zašto? Zato što nam na fakultetima kronično manjka kreativnosti, drugačijih mišljenja, studentskih rasprava i samoorganiziranja – sve se uglavnom svodi na repeticiju gradiva i jednoličnost, trenutke kao tko će biti bolja živuća kopija knjige iz koje treba učiti ili tko će bolje pogoditi što profesor želi čuti (a profesor ne želi čuti ništa osim onoga što želi čuti, iako načelno ‘potiče kritičko razmišljanje’).
Uglavnom, blokada za mene simbolizira mogućnost, promjene koje nisu nedohvatljive, za kojima možemo posegnuti ako se potrudimo, ako odbacimo konformizam i precijenjeno truljenje unutar sustava. Nju su incirali studenti i studentice i dogodila se na fakultetima, ali značenje blokade prenosivo je na čitavo društvo. Studentski pokret u tom smislu ostaje ‘kamen temeljac’ za sve druge socijalne pokrete, kojih bi u Hrvatskoj moglo i trebalo biti više, ispričala nam je Ivana.
