Diplomirao dobri duh zagrebačke Građevine: Faks neće biti isti bez Mirka
Poznato je da instituciju ne čini zgrada, nego ljudi, a bez jedne legendarne ličnosti, ostao je Građevinski fakultet u Zagrebu. Naime, Mirko Vasiljević, ‘dobri duh faksa’, kako nam ga opisuje niz njegovih kolega, došao je do svoje diplome te će se sada studenti na druge načine, morati snalaziti za knjige, skripte te pomoć oko ispita. Naime, sve donedavno su se za pomoć i informacije mogli obratiti uvijek vedrom i raspoloženom za šalu Mirku, no sada će vodič kroz studiranje morati potražiti negdje drugdje.
Mirkovi pokloni za diplomu/ Izvor: Facebook
Vjerojatno ste i vi imali, ili imate nekog dobroćudnog kolegu na faksu, koji će se žrtvovati za zajednicu, ili bez ikakvog koristoljublja pomoći u nabavki teško dostupne literature odnosno biti izvor svih relevantnih informacija. E, sve je to, ali na n-tu utjelovljavao je Mirko, osoba koja je više od ikoga zaslužila tako se zvati! Stoga je bilo vrlo lako pronaći nekolicinu kolega, koji su poželjeli reći par rečenica o dragom kolegi, sad kada on odlazi s faksa.
‘Njegova nesebičnost i kolegijalnost nemaju kraja’
– O Mirku samo sve najbolje. Poznajemo se dugo godina i ne znam kada je netko za njega imao išta za reći osim riječi hvale. Njegov legendarni status na faksu proizlazi iz jednostavne činjenice da njegova nesebičnost i kolegijalnost nemaju kraja. Ako netko treba knjigu, skriptu, pomoć oko kolokvija ili ispita, zna kome se treba obratiti. Dežurni je izvor informacija i nikada ga to nije smetalo, naprotiv, uvijek je našao vremena za svakoga. Bez oklijevanja je preuzimao vodstvo kada kod je trebalo nešto organizirati ili biti poveznica između studenata i profesora, sve ono što drugi nisu htjeli.
Jako me raduje njegova diploma jer znam koliko mu to znači, ali sigurno će nam faliti na faksu. Ponosan sam što mogu reći da smo studirali zajedno, kao kolege, i prije svega prijatelji, lijepe riječi o Mirku iskazuje kolega Ratko.
Još na početku studija, Mirko je dobro proučio Pravilnik o studiranju pa je neslužbeno postao poznat i kao stručnjak za referadu pa su mu se s kojekakvim pitanjima obraćale kolege. No i njegova ljudska crta nije bila nebitna u svemu tome. Stoga se njegova kolegica Ivana nada da će pronaći vremena da se tu i tamo pojavi na faksu.
– Iskren, pošten, ljubazan i tolerantan samo su neki od epiteta kojima bi opisala našeg kolegu Mirka. Mirko je od prvog dana otkad sam ga upoznala bio pravi primjer kolegijalnosti na fakultetu. Uvijek je imao lijepu riječ za svakoga i puno urnebesnih fora koje su podigle svakoga čak i nakon lošeg ispita. Svima je vrlo rado pomagao čak i kad se to od njega nije tražilo. Puno puta se mojim kolegama i meni raspitivao kod svojih kolega ili ovih malo starijih od nas, kakvi su kolokviji i ispiti i što profesori traže, naravno dijelio je savjete i iz vlastitog iskustva. Mirko nije samo primjer dobrog kolege već i odličnog prijatelja. Sretna sam zbog njega jer je završio fakultet uz puno truda i upornosti koje su se sad isplatile i zbog tog sam ponosna na njega. Bit će mi malo žao što ga neću viđati često kao do sada, ali ne sumnjam da će ponekad uloviti malo vremena i doći nam opet svojim prisustvom uljepšat dane na Građevinskom fakultetu, prepuna je pozitivnih opažanja Ivana.
Izvor: Facebook
‘Nadam se da će nas posjećivati jer faks nije isti bez njega’
O kolegijalnosti, ali ponovno naglašavajući i ljudske osobine, o Mirku je par riječi rekla i kolegica Antonela. I ona je izrazila nadu da ovo nije njegovo zbogom Građevinskom fakultetu.
– Mirko je dobra duša Građevinskog fakulteta. O njemu bih mogla puno toga reći, a sve su samo riječi hvale. Uvijek je voljan pomoći kao kolega i kao prijatelj. Pun je dobrih savjeta, motivirajućih riječi, a ima i puno poznanstva koja nama dobro dođu. S njim nikad nije dosadno, uvijek nam ispriča neku anegdotu i uveseli dan. Nadam se da će nas posjećivati jer faks nije isti bez njega, iskrena je Antonela.
Dobar glas se daleko čuje pa sam za Mirka znala i prije nego sam ga upoznala
Da je status Mirka Vasiljevića na Građevini bio osobit, potvrđuju nam i riječi, još jedne kolegice i prijateljice.
– Mirka sam upoznala na drugoj godini faksa iako sam i prije čula za njega, ipak se ne kaže uzalud da se dobar glas daleko čuje. (smijeh) Mirko je najbolji kolega koji si jedan student može poželjeti, a osim dobrog kolege je prije svega dobra osoba. Uvijek je pristupačan, iskren, pošten i tolerantan. Uljepša dan samo svojom prisutnošću i osmijehom jer je uvijek veselog i vedrog duha. Zna kako stvari funkcioniraju na faksu, jedan je od rijetkih koji znaju statut fakulteta napamet, stoga sam mu zahvalna na svim savjetima, riječima utjehe i potpore.
Njegova odsutnost će se definitivno osjetiti, napravio je puno toga za ovaj fakultet zato vjerujem da će faliti ne samo studentima, već i profesorima i ostalim djelatnicima fakulteta. Želim mu sve najbolje u životu, kako u poslovnom tako i u privatnom, rekla je Mirkova kolegica Martina.
Među brojnim zainteresiranim, komentirati odlazak s fakulteta dragog kolege, pronašli smo i jednog, koji je nešto ranije diplomirao na Građevini. On je osim lijepih riječi, iskazao i predviđanje kako i kamo će Mirko dalje.
– Baš sam bio sretan kada sam vidio da je diplomirao. Bio je dobri duh faksa, brinuo je o svemu. Skupljao je skripte, čak i za one predmete koje je već položio. Rekao bih da je vodio neku paralelnu knjižnicu. Ljudi su prije znali njega nego tetu iz knjižnice. Previđam mu karijeru u politici ili komori inženjera, kroz šalu prognozira Tomislav.
I za kraj smo naravno dali mogućnost Mirku da sam opiše svoj studentski put, kao i motive zbog kojih je tako nesebično pomagao kolegama, kojima već nedostaje, što pokazuju prije ispisani iskazi. Progovorio je i o nekim negativnim iskustvima, odnosno situacijama gdje se osjećao iskorištenim. No, ni tim kolegama ništa ne zamjeri.
– Evo, nakon mnogo truda i muke, završio sam Građevinski fakultet, smjer Hidrotehnika. Studentski život će mi veoma nedostajati. Čak i kolokviji i ispitni rokovi. Nema više šarolikog rasporeda, odlaska u menze i ostajanja preko vikenda na fakultetu kad stisnu rokovi predaje programa. Vrlo rano sam na fakultetu shvatio razliku u pristupu u usporedbi sa srednjom školom. Dok smo u srednjoj bili zaštićeni, fakultet je krenuo s pripremom za stvarni život. Sva prava i obaveze studenata su napisana u Pravilniku o studiranju. Studenti to nisu čitali i nisu znali koja su njihova prava. Na fakultetu su naglašavali obaveze, a na nama je bilo da sami otkrijemo koja su naša prava. Dao sam si truda, proučio Pravilnik i time postao neslužbeni stručnjak za referadu. Kada bi netko imao kakvo pitanje u vezi Pravilnika o studiranju ili plaćanja školarine, pitali bi mene za mišljenje. U šali su znali govoriti da ću nakon završetka fakulteta dobiti posao kao pomoćnik u referadi. Kroz odgoj u obitelji usađena mi je jaka altruistička crta. Ako sam mogao nekome pomoći, pomogao bih mu bez obzira znam li ga i tko je. Svako iskustvo koje sam stekao, svaka greška koju sam napravio i sve što sam prikupio od informacija, dijelio sam s drugima kako bi oni postupili bolje nego ja. Nisam pomagao kako bi mi se ljudi zahvaljivali, kako bi me tapšali po ramenu i davali mi komplimente. Za svoju pomoć nisam nikad tražio bilo kakav način kompenzacije. Jednostavno, osjećaj sreće kada nekome pomogneš je meni bio dovoljna nagrada. Neki su moju dobrotu iskoristili, pričali sa mnom kad im trebam i kasnije okretali glavu kada bi me vidjeli. Ni takva iskustva me nisu obeshrabrila da pomažem i dalje. Dijelio sam skripte, materijale, informacije o predmetima, usmenima. Nisam nikad gledao kolegice i kolege kao moguću konkurenciju. Ljudi su društvena bića i nisu stvoreni da bi mislili samo na sebe. Na fakultetu se točno zna tko je sebičan i nekolegijalan i to će kad-tad u životu doći na naplatu. Studenti su veoma inertni i ne da im se raditi išta što zahtjeva trud. Žalili bi se na raspored ispita i onda ne bi radili išta po tom pitanju. Htjeli bi izvanredni rok, ali kada bi to netko drugi napravio. Zvuči glupo, ali studenti zaboravljaju da su i profesori samo ljudi. Kada bih vidio da postoji veći broj zainteresiranih ljudi, otišao bih do profesora ili profesorice i pitao za prebacivanje termina kolokvija ili izvanredni rok. Često bi naš prijedlog bio prihvaćen i to je olakšavalo studentima polaganje ispita. Jedne godine sam došao na ideju traženja dekanskog roka. Neslužbene informacije su govorile da je to uzaludan pokušaj i da nema ništa od toga. Sam sam preuzeo odgovornost organiziranja i uspio dobiti rok. Kasnije mi je jedan kolega rekao da ne bi uspio dati godinu na vrijeme i da sam ga spasio. U tom trenu moje srce je bilo ispunjeno srećom i bilo mi je drago što je nekome moj trud pomogao. Iduće godine sam pomogao savjetima idućoj generaciji kako bi dobili rok i dobili su.
Uistinu ne mislim da sam nešto posebno napravio. Samo sam pomagao kad sam mogao. Nekoliko kolega mi je reklo da ne bi završili fakultet ili da bi izgubili pravo studiranja da nije bilo mene. Jedna kolegica mi je dala nadimak Sv. Mirko. Često se šalimo oko toga, ali mislim da pretjeruju. Čak i sad kada sam završio fakultet, pomaganje nije prestalo. Nekoliko godina sam radio u garderobi na faksu pa sam upoznao još više kolegica i kolega kojima sam pomogao. Ono što me najviše iznenadi je kad ljudi ne vjeruju u ljudsku dobrotu. Znali su mi reći da sam budala što pomažem i pitati me zašto to radim. Koja je moja igra? Jednostavno nisam odgajan na taj način i nikada neću gledati svijet kroz njihove oči.
S fakulteta nosim puno prijateljstava i poznanstava. Osim kolega sa svog fakulteta, upoznao sam i kolege s Arhitektonskog i Geodetskog fakulteta. Sprijateljio sam se i s profesorima,asistentima, kuharicama, čistačicama, zaštitarima, referadom… Samo pozitivan stav i osmijeh na licu!, zaključuje ovaj sjajni momak svoje izlaganje.
Nadamo se da će mu se ova sva dobra djela koja je učinio, vratiti u vidu brzog pronalaska posla u struci. Ipak je timski igrač poželjna kategorija i u svijetu biznisa!
