Odabir fakulteta vjerojatno je najvažnija odluka koju donosiš još kao srednjoškolac. Opcija ima mnogo, no te su opcije rijetko kad sve baš nadohvat ruke. Zato većina ambicioznih maturanata diljem zemlje odabire studirati na fakultetima u većim gradovima, od kojih je najpopularniji, očekivano, Zagreb. Tako je i većina mojeg razreda odmah znala da nakon srednje seli u Zagreb na željeni faks. Kod nekih je proces išao i obratno – jedini kriterij pri odabiru faksa bio je “samo da je daleko od doma, ja tu više ne mogu živjeti…”
foto: Andrea Barać| www.srednja.hr
Sve se to u teoriji činilo lijepo i bajno, ali jednom kad zaista dođe trenutak kad ti roditelji prikelje posljednju ljigavu pusu u lice, suočiš se s potpuno novim načinom života.
Evo kakve su nas sve emocije obuzimale u prvih par tjedana nakon iseljenja:
Uzbuđenje
Napokon, sloboda! Prošle su strahote zaključivanja ocjena, učenja za maturu, dolaska rezultata, prijemih ispita… Da, bilo je malo tužno znati da se zauvijek odvajaš od svog razreda i da ćeš na nekoliko godina otići iz svog rodnog mjesta živjeti u sasvim nepoznati, veći grad, ali je li to zbilja tako loše? Živiš sam ili s prijateljima, izlaziš van kad želiš i dokad želiš… Na faksu ćeš sigurno odmah upoznati tonu novih, zanimljivih ljudi, možda i srodnu dušu… I učit ćeš o onome što te zanima! Upisao si strojarstvo i više se nikad nećeš gnjaviti s predmetima poput povijesti, sociologije i slično. Taj prvi put kad otvoriš vrata svoje nove sobe zbilja je magično oslobađajuć i jedva čekaš krenuti na faks…
Izgubljenost
…no prvo do faksa treba doći. Prvih par dana 100% vremena provedenog vani osjećaš se kao budala – zbunjeno zureći u kartu na mobitelu hodaš ravno i ravno i ravno i… shvatiš da se krećeš u pogrešnom smjeru. Onda vjerojatno počneš užurbano tipkati kao da odgovaraš na poruku, vrlo teatralno zakolutaš očima pa se isfrustrirano zarotiraš i kreneš pravim putem (bar se nadaš da je to taj…)
Da, je, tramvajska stanica je tu! Čekaj, i tu preko puta… i na koju sad? Aha, aha, gore na tramvaju mora pisati Žitnjak (hvala bogu na Google Mapsu!) Uđeš u krcati tramvaj osjećajući se kao da te svi osuđuju – “gle ovog jadnika kako tu hoda s tim svojim ruksakom, štreberko ima i kartu…” pa dok stavljaš tu kartu u žuti uređajčić (nadajući se da se tako to radi) pokušavaš glumiti ležernost. Tramvaj se drmusa, padaš malo na nečiji lakat, malo na staklo prozora. Sve više ljudi ulazi i što si bliže svom odredištu (kako to naziva teta iz Google Mapsa), to ti je dalja mogućnost da normalno izađeš iz tramvaja. Isto tako, sve slabije čuješ tetu koja ti šapće šalabahter koja je sljedeća stanica. Panika, panika, PANIKA… ali na kraju se uspiješ iskobeljati na pravom mjestu iako ni sam nemaš pojma što se upravo dogodilo. Uh, prepreka savladana! (Mislim, treba se još vratiti natrag, ali to je druga priča).
Šok
Je li moguće nekamo stići, a da to ne bude pola sata ranije ili deset minuta prekasno? Otkud ti se sad na mailu stvorilo 20 PDF dokumenata koje moraš pročitati već za sljedeće predavanje za samo jedan od 5 kolegija?? Vektori i moment sile U PROSTORU? 3D??? Kojem se ono profesoru obavezno moraš javiti do sutra??? Gdje je ova učionica, a menza, knjižnica??? I zašto se ništa ne zove isto kao u srednjoj? (kolegij = predmet, semestar = polugodište?) OZBILJNO NA STROJARSTVU IMAMO SOCIOLOGIJU? HELPPPP
Usamljenost
Ekipa iz srednje s kojom si se dogovorio da ćete se “viđati stalno, ma svaki dan na kavu” ne javlja se… Jedan je u kafiću na jednom kraju grada, drugi obilazi fotokopiraonice na drugom i nikome se ne da pješačiti, a kamoli ponovno prolaziti muku vožnje tramvajem. (Već ih je par pobralo kaznu – valjda su pokleknuli pod pritiskom da budu kul.) Nitko nema vremena, cimer koji studira medicinu cijele je dane zatvoren u sobi, uči latinske nazive za kosti. Naravno, upoznao si par ljudi na faksu, ali to poznanstvo svodi se na “ej, slobodno tu sjednem?”. U trenutku očaja zoveš svoje doma. Na poslu su. Zvat će te kasnije kad sestra bude trebala pomoć sa zadaćom iz matematike. (Kako da ti ja pomognem, dijete drago – ne znam više ni nacrtati vektor.) Ah, već ti fale i živopisni satovi hrvatskog. Kako ono ide: plačimo, plačimo u samoći? Umrimo… nekakav zubac? Ili duplja? U noći?
Glad
Prvih par dana imao si novaca za vucaranje po restoranima ili volje za kuhanje… Sad više nema ni novca, ni vremena, ni volje (a od redova u menzi sve ti se smuči). Zuriš u strop i zamišljaš da je lampa sunce, a životinjski zvukovi koje ti trbuh proizvodi da su valovi… (Možda bi mogao jednostavno pustiti faks i postati poeta?) Odjednom ti nedostaje miris dinstanog luka koji te doma toliko nervirao jer ga je sva odjeća upijala. Jedva čekaš produženi vikend da se vratiš kući na gozbu, već sastavljaš mami jelovnik s kojim želiš da te dočeka.
Očaj
Odjednom te svaki parkić podsjeća na onaj doma kroz koji si hodao do vrtića. Svako igralište baš je kao ono preko puta tvoje bake. Lišće ti šušti pod nogama točno onako kako je šuštalo ono jednom kad si imao pet godina. Sve te podsjeća na onaj daleki život, ljepši i jednostavniji. Sad je, naravno, sve gotovo. Nema šanse da završiš taj faks ili da se kasnije zaposliš, život nema smisla, od sad nadalje sve je samo mukotrpni rad, ogromni redovi u dućanu, sudaranje s neznancima u tramvaju…
Prilagođavanje
Ma daj, samo se zezam! Brzo si kliknuo s par ljudi iz svoje grupe na faksu, shvatio da je hrpa tvojih kolega iz razreda odmah do tebe na Filozofskom ili preko puta na FER-u i da zbilja imaju puno rupa u rasporedu kao stvorenih za kave. 3D vektori sami su ti se ukazali u obliku četkica za zube. Sve radiš na vrijeme, prokljuvio si kako upaliti perilicu rublja, popamtio tramvajske linije i jelovnike najboljih menza, objasnio sestri matematiku (što ti je samo diglo samopouzdanje), od cimera naučio četvrtinu ljudskog kostura izrecitirati napamet, dogovaraš subotnji izlazak… I sve to u prvih par tjedana! Ah… možda ti se ipak ne da već ovaj vikend vraćati kući?
