U dvanaestom nastavku brucoškog dnevnika pročitajte kako je naš bezimeni junak izgubio mliječne zube i po prvi put se ponio kao čovjek, a ne kao malo, razmaženo derište!
foto: Flickr
Probudio sam se u pola noći. Sanjao sam neku bolesnu noćnu moru.
Nikad se nisam sjećao svojih snova. Uvijek sam se čudio ljudima koji su mogli prepričati u što su u snu bili obučeni, kao da prepričavaju što su radili to jutro.
Ja sam se eventualno mogao sjetiti da sam sanjao psa. Čim bi otvorio oči sve bi se zauvijek izgubio.
Ovaj put mi je bilo drago zbog toga. Mislim da sam sanjao kako mi pčele ulijeću u usta i bodu mi zubno meso. Trebalo mi je trideset sekundi samo da se sjetim tko sam i gdje sam. U pepeljari pored kreveta bila je polu ugašena pljuga skulje iz Dugava.
U ustima mi je bio okus pepela i tupa neodređena i tupa bol.
Zubi
Ustao sam i bos oteturao do kupatila. Vrtjelo mi se u glavi.
Stao sam pred vece i čekao da mi nabreklina u gaćama splasne pa da se mogu popišat. Svejedno sam zapišao pola kupaone. Krenuo sam oprati ruke i slučajno si uhvatio odraz u ogledalu.
– U pičku materinu, pomislio sam. Lijevo oko mi je bilo na pola zatvoreno. Izgledao sam kao da cuclam tenisku lopticu. Upalio mi se zub.
Sad, nije to ništa posebno novo. Kad sam imao trinaest godina išao sam vadit kutnjak. Sjećam se kako sam sjedio u čekaonici kod zubara i gledao si vrhove tenisica na podu od bijelih pločica. Sjećam se i da sam slušao Propagandhi na mp3-u.
U mom blatnjavom slavonskom gradu bio je jedan jedini zubar. Lik od dva metra i 120 kila, brkat i proćelav. Bio je razveden i pričalo se kako je jednom mjesečno išao u Mađarsku po zalihu votke jer je pio toliko da mu je bilo isplativije voziti do Pećuha po cugu nego da kupuje doma.
Posjeo me na zubarski stolac i rekao – Šta je junačino, malo smo se usrali, a? Počeo mi je mesariti po ustima. Nije ni rukavice stavio. Mogao sam okusiti luk na njegovim prstima.
Na radiju je svirao Škoro, a on me rezao i bušio. Brutalno me boljelo. Nisam pustio glas. Samo su mi suze tekle niz obraze, a on mi se smijao.
– Šta je bilo. Jesmo muški il smo pičkice? Ajde, ajde, nije strašno, govorio je podrugljivo. Zamišljao sam kako mu onu bušilicu nabijam u čelo.
Uglavnom, šest godina nisam bio kod zubara i slušao Propaghandi.
Svakih šest mjeseci se probudim i izgledam ko čovjek slon.
Bol
Vratio sam se u krevet. Bilo je oko četiri ujutro. Što sam bio svjesniji i budniji, to me više boljelo.
Neki ljudi mogu stoički podnijeti bol. Ja ne mogu. Ja cvilim i kmečim ko da me kolju. Ovaj put je bilo gore nego ikad. Kao da mi se u ustima tali željezo. Kako mi je srce kucalo, tako sam i ja cijeli pulsirao u bolu. Nije bilo nikoga kom sam mogao kmečati. Ćelavi je otišao sa starcima za Božić u liku. Bio sam sasvim sam.
Uzeo sam mobitel nazvao doma. Zvonilo je deset puta prije nego je stari podigao slušalicu.
– Da, rekao je još u snu. Bilo je očito da nije svjestan ničega.
– Boli me zub, rekao sam očekujući suosjećanje.
– Čekaj, dat ću ti mamu, promumljao je.
Čuo sam šušur pokrivača i njihovo došaptavanje.
– Šta je bilo, pitala ga je stara zabrinuto.
– Ma ništa boli ga zub, rekao je stari rezignirano.
– Pa jebemu mater, sad on zove u pol noći. Dosta mi je i njega i njegovih zubiju, rekla je stara.
– Ti si ga rodila, odgovorio je stari i predao telefon.
– Da? javila se stara na telefon.
– Boli me zub, rekao sam.
– Idi onda kod zubara, rekla je stara i poklopila.
Odluka
Do deset sati već sam razmišljao o skoku s balkona u slatki, mračni spokoj.
Možda sam uspio odspavati sat vremena između 7 i 8, ali nisam bio siguran. Možda sam se onesvijestio. Možda sam i odhalucinirao tih sat vremena. Ne znam.
Ponovno sam otišao do kupaonice i pogledao svoje izobličeno, demonsko lice.
– Ti to možeš, rekao sam si – Ti to moraš. Sam si. Hodaj ili umri.
Polio sam lice vodom, duboko udahnuo i guglao ‘Zubari Zagreb’.
Dvadeset minuta poslije gurao sam se kroz adventske gužve. Pokrio sam lice koliko sam mogao, ali sam svejedno izgledao ko Popaj s dvije brade.
Svuda oko mene bile su kobasice i debele žene iz provincije kojima je cupkanje na hladnoći s ušećerenim jeftinim vinom na prljavim zagrebačkim ulicama bila slika zimske idile. Ljudi koji se lože na advent su ljudi koji na fejsu šeraju Luku Bulića. Ljudi širokih guzica i kratke pameti.
Grogiran sam se nabijao u njih i mrzio ih mržnjom tisuću svjetova.
Možda sam bio malo nervozan.
Čekaonica
Ova čekaonica bila je ista kao ona doma. Sve čekaonice na svijetu su iste.
Na zidu su bile uramljene reklame za zubne paste. Na stolicama su bili pamfleti o zubnoj higijeni. Oko mene su bili otečeni, zabrinuti ljudi, sivih lica i tužnih pogleda. Suosjećao sam se s njima.
Na radiju je svirao Petar Grašo. Kad bi se iz ordinacije čuo zvuk bušilice, svi bismo lecnuli. Bili smo mala četa za streljanje.
Zub me više nije toliko bolio. Mislim, nije više tako strašno. Mogao sam lako ustati i izaći van, mislio sam. Mogu se samo pokupiti i otići doma. Mogu kupiti neke konjske tablete za bol i zapaliti tuftu. Kad tad mora proći, mislio sam. Što je nagore što mi se može dogoditi? Mogu dobiti sepsu i pasti u šok. Onda bi me odvezli u bolnicu i dali mi morfij ili neki kurac. Valjda, ne znam. Još mogu otić. Svaku sekundu me mogu prozvati i onda je gotovo. Tad više nema povratka.
Mislio sam to, ali sam ostao sjediti. Sam sam. Ja odlučujem. Mogu pobjeć k’o klinac ili ostati tu i istrpjeti.
Kazaljka zidnog sata je kucala, a ja sam se znojio.
Vrata ordinacije su se otvorila i sestra me prozvala. Pretvorio sam se u kamen.
Kamen koji ustaje.
———————————————————————————————————————————–
Prethodni nastavci
Dnevnik brucoša : Prvi tjedan faksa
Dnevnik brucoša: Jel dobro on?
Dnevnik brucoša: Prvi dejt u Zagrebu
Dnevnik brucoša: Kakav mrtvi kolokvij
Dnevnik brucoša: Kakav mrtvi tjelesni
