U četvrtom nastavku brucoškog dnevnika pročitajte sve o prvom noćnom izlasku našeg dopisnika brucoša i njegovog ćelavog kolege, što još skriva babina ostavica i kako ne razgovarati sa policijom!
Uprati brucoša na fejsu!
Flickr; Ellen Munro
Oko šest popodne u petak zvao me Ćelavi. Ležao sam u na kauču s laptopom na prsima i igrao Pacmana na internetu. Falilo mi je još 10.000 bodova da uđem na high score listu. Posvetio sam tome dobar dio tjedna.
– E di si, kaj ima, pitao je bez pozdrava.
– Ma niš tu sam s nekim pičkama, polijevamo se šampanjcem i šmrčemo bijelo. Pitaju za tebe, odgovorio sam ne skidajući oči s ekrana.
– Ma idi u kurac.Jel bi išao negdje van na tetke?
-De kakve su ti to kirvajske fore.
Pitao me što je kirvaj, a ja sam izgubio život. Dogovorili smo se da dođe za pola sata.
Pillz
Pojavio se za sat vremena s dvije dvoguze levića i po dva mala pelića. Dužan sam mu dvadeset i šest kuna. Ja sam u životu imao osam kuna od koji je pet bilo ispod kauča. Nisam ih pokupio, ali znam da su mi ispale tamo prije par dana tak da mogu računat na to. U frižideru sam imao dva jaja, jedan listić topljenog sira i lonac sarme koji sam donio sa sobom kad sam se useljavao i još ga nisam otvorio. Brijem da više nije za jelo.
Sjedili smo, pili i igrali ajnc u cigarete. Bilo je brutalno dosadno. Na telki je bio neki dokumentarac o životinjama. Ćelavi se smijao kad su se lavovi jebali. Brzo smo pili pa je brzo nestalo cuge. Nastavio sam igrati Pacmana, a Ćelavi se muvao po stanu i otvarao ladice. Izgubio sam ga nakratko iz vida, a kad je ponovno došao u dnevnu na glavi je imao ogroman šešir s perjem.
– Odakle ti ovo jebote- pitao me pa sam objasnio kako je u stanu prije živjela baba i da su neke njene stvari još u ostavici kraj kupaone. Stavio mi je šešir na glavu i otišao istraživati.
Kada se vratio nosio je rozi mucasti šlafrok i u rukama je imao masu nekih papira i kutija tableta.
– Nisi mi rekao da je baba bila u ludari, rekao je sa smiješkom i bacio mi sve u krilo.
Prema onome što smo uspjeli skužiti iz medicinske dokumentacije, baba je bila paranoidni šizofrenik i patila je od iluzija proganjanja. Na jednom je dokumentu bio opisan incident u kojem je metalnom cjediljkom za tjesteninu napala tetu iz kioska jer je mislila da ju špijunira. Nije pisalo zašto je u torbi imala cjediljku za tjesteninu.
Pregledali smo rokove valjanosti s lijekova. Svi istekli prije godinu ili više. Ćelavi je tvrdio da su ti rokovi proizvoljni i da se lijekovi ne mogu pokvariti. Ja nisam baš bio uvjeren u to. Nagovarao me da uzmemo po jednu. Sjedili smo i gledali malo u sebe pa malo u tablete.
Bilo je već skoro devet sati. Bio je petak, a ja nisam imao ni para ni prijatelja u gradu osim Ćelavog. Kad sam skužio da ne moram redovno ići na faks, put do Lepušićeve mi je postao užasno dug. Skoro sam cijeli tjedan proveo zakopan u svom ćumezu i ništa mi se nije dogodilo. Imam jedva osamnaest godina i živim u najvećem gradu u državi. U Zagrebu ima milijardu prozora. Iza nekih su u tom trenutku butrice navlačile čipkaste grudnjake i šminkale se pred ogledalima. Iza nekih su se okupljale ekipe frendova s bocama jeftinih vina i dogovarali se gdje će večeras. Negdje su se motale ogromne piture i slušala jebena muzika.
Iza nekog od tih prozora nekome će se večeras dogoditi nešto što će prepričavati cijeli život. Ma jebeš to. Dovoljno da će imati nešto za prepričati. Iza mog prozora danas su samo dva debila u babskim šeširima koji će se ubrzo razići. Ovaj jedan debil koji će ostati upisat će se u high score listu na Pacmanu i iste sekunde umrijeti od gušenja jednom protraćenom, dosadnom i zaboravljenom mladosti. Evo, već osjeća kako ga malo guši.
Uzeo sam dvije tablete i stavio u usta a Ćelavi je napravio isto.
Ona pt2
Nismo čekali da vidimo kako će pilsevi djelovati nego smo se odmah obukli i pokupili prema gradu. Ćelavi je rekao da mi može uletit sa sto kuna. Nismo znali gdje ćemo pa je Ćelavi nazvao nekog svog bratića koji je rekao da je u Mediki na nekom koncertu. Ćelavi nije bio oduševljen, a ja sam htio ići jer nisam nikad bio tamo a milijun puta sam na Facebooku naletio na neki event tamo.
Već sam zaboravio da smo uzeli tablete kada su počele djelovati. Sjedio sam u autobusu i gledao sive betonske fasade Novog Zagreba kako se klate nad svjetlima uz cestu. Izgledale su kao da ih je od Lego kockica napravilo dijete a dijagnozom kliničke depresije.
Usta su mi bila suha i osjećao sam kako mi se mišići opuštaju. Ruke i noge su mi bile teške a pred očima mi je bila magla. Pokušao sam protrljati oči ali mi se činilo kao da ruke dižem kroz želatinu a ne kroz zrak. Osjetio sam kako bi se trebao uzrujati zbog toga ali nisam mogao.
Okrenuo sam se Ćelavom koji se sjedio iza mene. On je izgledao kao da je na njega sve djelovalo suprotno. Oči su mu bile izbuljene a vilica izbačena prema van. Manijakalno je cupkao nogama a prste si je zario duboko u bedra.
– E stari, meni nije baš dobro, rekao sam mu sporo.
– Znam! Ni meni! Prejebeno je jelda?!- derao se natrag a ja sam samo kimnuo i zatvorio oči.
Kad sam ih otvorio bili smo na Glavnom. Kupili smo još po dva pelića na kiosku i otišli do sendvičare u pothodniku nešto pojesti. Neonska svijetla muljala su mi pogled i svijet mi se činio kao ulje na platnu. Ćelavi se kretao užasno brzo i cupkao toliko jako da mu je iz sendviča ispadalo povrće. Ja sam muljao po svom tostu a majoneza mi je kapala po kožnjaku. Iza nas su stajale neke cure. Jedna se žalila kako joj je pecivo suho.
– Masna lepinja je vezivno tkivo hrvatskog naroda, rekla je a ja sam se nasmijao. Okrenuo sam se i učinilo mi se da je to ista cura koju sam vidio u kinu prošli tjedan. Pogledala me ali nije nikako pokazala da me zna. Nisam mogao biti 100% siguran da ne haluciniram pa nisam rekao ništa. Bacila je više od pola sendviča u smeće i pokupila se zajedno sa svojom četicom.
Policija
Sjeli smo popiti peliće kod fontane kraj Esplanade. Na klupicama oko nas bile su kamenjarke koje su se izmjenjivale na položajima u Gajevoj i grupice studenata koji su pili prije izlaska. Nisam govorio ništa, a Ćelavi je baljezgao gluposti o tome kako treba ić u Rijeku na derbi jebat mater Mamiću.
Mene nije bilo briga za ništa. Osjećao sam se kao da sam okružen jastucima. Iako je bilo hladno, zrak mi je godio pa sam se cijeli raskopčao i slušao hipnotizirajući šum fontane.
– Kužiš jebote, pičke, ono , dođe mi da …. srao je Ćelavi a ja sam samo šutio i smješkao se.
Prozori me više nisu mučili. Sve su to zapravo gluposti. Sve te balave budale samo jure okolo i traže nešto u organiziranim kavezima za zabavu kao životinje koje se tjeraju. Molećivo nagovaraju krezube ćelave kretena na ulazima da ih puste unutra da troše pare svojih staraca na jeftinu votku. Busaju se u prsa kao babuni pred suparničkim čoporima. Nagovaraju neke sirotice da se pohvataju u zapišanim veceima i da im guraju od parka prljave prste u H&M gaćice. Jadnicama će to biti valjda jedina prilika u životu da osjećaju kakvu takvu moć. Ujutro se bude razbijenih glava, sa rupama u prsima i osjećajem sramote. Gade se sami sebi , skrolaju kroz slike na Facebooku i sa sjetom pokušavaju vratiti osjećaj koji u imali dok im je Vigor odčepio receptore serotonina.
Jebeš to. Očito da sam uzeo neki jak sedativ. Ko zna što je šibalo Ćelavog. Dok sam ja kljucao ,on je kupio kamenje s poda i gađao tramvaje koje su išli prema Vodnikovoj. Smijao se ko luđak a ljudi su ga prestravljeno gledali.
U jednom trenutku ekipice studenata počele su skupljati piće u vrećice i odlaziti. Iz smjera glavnog su dolazili policajci i kamenjarke su se uskomešale. Ćelavi je u danoj situaciji našao shodnim da se ode popišati u fontanu. Htio sam mu reći da ne radi gluposti, ali su mi usta bila puna vate.
Policajci su djelovali zaprepašteno. Valjda nisu mogli vjerovati da postoji takva budala. Bili su jako mladi i očito ih nitko na Akademiji nije upozorio na ovakve situacije. Ćelavi se smijao a kamenjarke koje su se sakrile iza ugla su hihotale. Bile su sretne što policija večeras ima druge žrtve.
Nakon prvotne zbunjenosti pitali su nas osobne. Ja sam im dao, a Ćelavi je s osmjehom rekao da nema i čvoknuo policajca po znački na prsima. Mladi policajac je bio u šoku. Očito je skužio s kakvim luđakom ima posla. Možda mu je ovo bila i prva noć u službi. Tko zna. Glas mu je pucao, a noge su mu se tresle. Vidjelo se da ga je strah. Kolega je samo šutio i gledao u pod, kao da se stidi.
Pitali su Ćelavog kako se zove a on je rekao Šiško Menčetić. Policajcu je to bilo sumnjivo, ali je svejedno zapisao u notes. Na pitanje o adresi Ćelavi je rekao samo -U Travnom. Kolege su se zbunjeno pogledali, a Ćelavi je zurio u njih pogledom manijaka.
Gledali smo se svi skupa još par sekundi a onda je mladi policajac skupio hrabrosti i pokušao namjestiti strog glas.
– Da vas nismo vidjeli kad se vratimo, izgovorio je uz puno truda.
– Ma tu ćemo bit, odgovorio mu je Ćelavi. Pravili su se da nisu čuli i spuštenih glava odšetali prema Gajevoj.
_______________________________________________________________
[Dnevnik Brucoša] Prvi tjedan faksa
[Dnevnik Brucoša] Jel on dobro?
[Dnevnik Brucoša] Prvi dejt u Zagrebu
