Zovem se Nera i ove sam godine prvi put napustila Široki Brijeg te došla u Zagreb. Upisala sam novinarstvo jer je pisanje moja velika strast, a iz istog razloga odlučila sam voditi dnevnik u koji ću zapisati sve ono što ću doživjeti kao brucošica.
18. veljače 2013.
Kako mi je stara digla tlak, ja tri dana zbog nje nisam od nervoze mogla živit, da bi mi na kraju u nedilju navečer rekla kako Anja ne dolazi nego da je to bila samo prijetnja. ‘Sad ti znam slabu točku i ako se ne popraviš uvik mogu nagovoriti tetku da ti pošalje Anju. Znaš kako ja znam bit uvjerljiva i da bi mi to pošlo za rukom, zato pazi kako se ponašaš i sređuj te ispite na faksu’ – kad sam to čula preko slušalice mi je došlo da je sravnim sa zemljom.
Di će mi to radit, pa ne zna žena da sam bila u depresiji i samo razmišljala o tome kako da se izvučem iz situacije u kojoj će mi taj endem biti prilipak. Ajd obećala ja mamici kako ću se popraviti, i pokoji put ubacila da je volim i da mi fali, čisto da joj se srce malo omekša. Za dlaku je ovo bilo, al moram smisliti plan kako da se više ne dovedem u situaciju da žena ne skonta šta ja radim iako smo udaljene nekoliko stotina kilometara.
Na stranu taj pretrpljeni šok, jučer sam još zapala u konflikt s gazdom. Došo on po stanarinu i malo pronjuško po stanu da vidi jel sve ok i naišo na tepih koji je na jedva vidljivom mistu malo spžen, biće cigarom al nisam sigurna. Kad je on počeo zjačiti, cičiti il kako već nazvati taj zvuk koji je proizveo, mene je malo smjeh obuzeo.
Čoviku su oči bile pune suza i kad je vidio da se jedva suzdržavam da ne puknem počeo se derati na mene, kako nisam normalna jer sam uništila jedino što je njemu ostalo od pokojne mame. Pod broj jedan, što ga nije odnio u svoj stan, pod dva kog đavla radi scenu oko trunkice koju miksroskopom moraš tražiti.
Naravno da sam to naglas rekla, i da nije ispalo ok. Njemu je krenila para iz ušiju pa je ljuto smoto tepih i odnio ga svojoj kući. Neš ti, meni odgovara, svakako ću samo imat manje za usisavat.
19. veljače 2013.
Taman kad sam pomislila da bi mogla dotrat svoj život ured, iskrsla mi je situacija koja me u tome sprječila. Kike se vratila iz Širokog pa smo odlučili proslavit preuranjene zaruke. Kad smo ušli u Goranov stan svima nam je vilica pala do poda. Strah te je i hodati po podu budući da je svaka pločica skuplja od moje godišnje školarine. Lik ima stan na dva kata, a kad je reko da ima ‘sobu za zabavu’ mislila sam da smo u nekom filmu.
Još kad smo ugledali u njoj šank, svi smo poletili do njega ko krave prid jasle. Doslovno smo se masakrirali, a među nama najgora je bila Kike. Uopće nije razmišljala o tome da je u tom trenutku nalila i to malo dite šta raste u njoj. Žac je odma počeo klocat, a naravno svi ostali nastavili kako će rodit malog ovisnika.
Čovik bi pomislio kako je Goran stariji i odgovorniji pa će obuzdat Kiki, on joj je još toči piće za pićem i umiro od smjeha. Već sam ih vidila u budućnosti kako umisto obiteljskog ručka skrpe gajbu pive i teturaju cili dan po dvoetažnom napucanom stanu.
Najbitnije je da je Kika sretna, a ja nisam mogla odolit da joj ne nabijam na nos kako su joj je guzica postala širine trokrilnog ormara. A kuma isto nije bila u boljem stanju. Počele su mi se priviđat neke čudne stvari i tad sam skontala kako je pravo vrime da sobom očistim pod. Di sam legla tu sam i zaspala, a kroz maglu se sićam kako je Goran ponavljo da valjda kuma neće reprizirat ovako stanje na vjenčanju.
