Dnevnik jedne brucošice: Kako sam se upalila na savskom grudanju
Nakon 18 godina napustila sam Široki Brijeg i došla živjeti u Zagreb. Tu sam upisala studij novinarstva, upoznala nove ljude te se našla u brojnim, meni do sad nepoznatim, situacijama. Moje ime je Nera i odlučila sam pisati dnevnik o svemu što me snašlo kao brucošici u novom gradu.
8. prosinca 2012.
Danas sam umirala od smjeha svima koji su mi govorili kako je Zagreb metropola. Palo malo sniga i nasto kaos. U svakoj liniji stoji desetak praznih tramvaja i jadni vozači koji valjda ispunjavaju križaljke jer nemaju šta drugo radit a moraju bit u tramvaju. Valjda su svi mislili da se ta plava čuda probijaju kroz snig ko bageri jer se niko nije udostojio krenut čistit sinoć kad se već moglo zaključit koliko će biti ovog bjelog sranja.
Nebi ja bila toliko isfrustrirana da nisam morala pješačit jedno dobra dva sata do bolnice na pregled. Cila Nehajska je bila zatvorena a ljudi su izgledali ko eskimi, a tu i tamo je neko podsjetio na snjegovića.
Zamuljala se ja najtoplije što sam mogla i laganini krenila svojim putem. Već kad sam došla do SC-a molila sam Boga da baci ciglu i bude precizan. Nisam osjećala ni jedan dio tjela, a bila sam uvjerena kako mi otpadaju komadići lica. Cilo vrime dok sam pješačila u glavi mi je bila scena iz filma ‘Frozen’ i zamišljala kako bi bilo jadno da umrem od hladnoće.
Kad god sam razmišljala o tome na koji bi način volila umrat, nikad mi smrzavanje nije bilo ni na kraj pameti jer mi nije zvučalo uzbudljivo. Više mi se nekako sviđalo ‘skupila metak da spasi frendicu’ il nešto tipa toga. Možda zvuči bolesno, al sam sigurna da je svak bar jednom pomislio na to kakav bi tio kraj da ga dočeka.
Nakon dva sata dođem ja do bolnice, a jedva sam gledala na oči jer su mi se trepavice slipile i zaledile. Ne moram napominjat kako sam ispsovala sve šta se moglo ispsovat, ali je definitivno moju facu neko tribo uslikat kad mi je na porti sestra rekla kako je doktor javio kako nema teorije da može doć do posla. Koda mi je neko uzeo iglicu i iskopo oko, eto tako sam se osjećala.
Moram priznat da sam u jednom trenu plakala ko malo dite dok sam se vraćala prema stanu. Ušla sam u stan, sretna jer nisam polomila još koju kost, bacila se na radijator i tu provela ostatak dana.
9. prosinca 2012.
Već sam do sad imala odluka kojima sam se proslavila, al sinoć nisam imala mira pa sam oko 10 sati otišla na masovno grudanje na Savu. Pristalo je padat pa nije bilo toliko strašno ko priko dana a ja sam išla prečicom od Trešnjevke do Save i došla do Žaca i Jelene mokra do kože, s tim da me pokupila jedna nenadna gruda. Tek kad sam ja došla do tamo mi smo mozgovi zaključili kako mi nije pametno s gipsom ići vani i izvodit gluposti.
Onda nam je pala na pamet jedna briljantna ideja pa smo postavili stolicu na balkonu di sam ja uživala u snježnim radostima na sigurnoj udaljenosti. Opet sam se smrzla da sam mislila kako će mi mozak utrnuti, al se isplatilo jer sam gledala budale u snigu što je bilo nalik na rat. Svak je gledo drugoga što više izubijati a pritom gledo da zadrži glavu na ramenima.
Nakon odlične predstave koju sam gledala nekih sat vrimena, otišli smo u ‘nekad moju sobu’ di smo se grijali uz neko čudno domaće vino koje je donio njihov docimer Petar. Dok smo mi pijuckali i svima lagano kočnice popustile, uletio je neki lik koji nas je sve odvuko do ulaza di smo vidili zaštitara koji je bio crven od muke i bjel od sniga. Valjda ga se neka ekipa dosukala i valjala dok nije izgledo tako kako je izgledo.
Ujutro sam se probudila s upalom svega, mišića, grla, pluća i dalje da ne nabrajam. Sad kad sam se dopetljala svog stančića, zaključala sam se i zapovidila sama sebi kako ne izlazim nigdi do trenutka kad ću morat na kolodvor da idem kući.
Nisam to ni izgovorila naglas, na vratima su mi se stvorili Josip i Lea s izgovorom kako mi je stan nenakićen a oni imaju viška svjećica pa će mi ga oni ukrasiti. Nakon pola sata imala sam osjećaj koda sam u Las Vegasu. Napravili smo doslovno nekoliko kila kokica, upalili Lawless i uživali u, za promjenu, mirnoj noći.
