Dnevnik jedne brucošice: Kažem ime i već nekoga izbacim iz takta
Zovem se Nera i u rujnu sam došla u Zagreb, u potpuno novu i nepoznatu sredinu. Upisala fakultet kako bi jednog dana postala novinarka. Pisanje mi je velika strast pa sam u svoj dnevnik odlučila zapisati sve zgode i nezgode koje ću doživjeti kao brucošica.
4. prosinca 2012.
Napokon su mi starci otišli za Široki. Umrla bi da su ostali i sekundu duže. Stara je opet plakala i kvocala kako ona svakako nije bila za to da idem sama u Zagreb i da je ovo samo dokaz kako je onda bila u pravu kad me je tirala na Mostar. Svaka njima čast i volim ih vidit, ali na što kraće vrime.
Iako sam tribala ostat ležat naravno da nisam i pokupila sam se na faks. Nisam knjige otvorila al sam svejedno otišla na kolokvij kako bi bar otprilike znala šta me čeka na ispitu jer nema teorije da prođem. Umisto da ja taj papir prazan predam i ne brukam se dodatno, mene je baš tad pukla inspiracija i na svako sam ja pitanje filozofirala o svemu samo ne o tome što se od mene pitanjem traži.
Ako išta bar će se onaj ko bude moj kolokvij ispravljo do srca nasmijati. A svakako mi se nije dalo odma napustit dvoranu pa mi je vrime brže prošlo dok sam izmišljala gluposti koje sam pisala. Ko me ne zna u tom je trenutku mogo pomisliti kako rasturam sa znanjem.
Kad me stara nazvala da vidi kako se držim bez nje, jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smjeh jer sam joj rekla kako sam u krevetu, a ja sjedim na kavi i prepričavam operaciju frendovima s faksa. Moj glavni argument je da ono šta lažem, lažem za njeno dobro. Uvik sam se vodila tim pa tako i sada.
5. prosinca 2012.
Srida je a meni đavli ne daju mira pa umisto da mirujem i konačno se odmorim ja prva smislim kako bi mogli malo vanka, jer kao nismo odavno pili. Nisam ni kontala kako možda ne bi tribala konzumirat alkohol jer još uvik pijem tablete protiv bolova, al glavno da ja sve nagovaram jer mi je dosadno. Šta moj stari kaže svakom sam kolu kolovođa.
Možda baš zato što me najbolje zna i kad nešto skrivim nikad nije reko kako je to utjecaj društva nego da ja utječem na druge. Budući da sam još ranjiva iskoristila sam tu kartu i igrala na sažaljenje. Svima sam prodala priču kako mi je dosta ležanja i kako se moram negdi malo opustiti. A budimo realni teško žabu u vodu natrat, pa se u rekordnom vremenu u stanu nacrtala uobičajena postava.
U jednom se trenu neko sitio Anite, moje prve cimerice iz doma pa nam je palo na pamet kako bi je mogli pozvat i napit samo da vidimo na šta liči kad nije uštogljena pravnica kojoj je cili život po pravilima. Mislim da je vrhunac večeri bio kad sam je nazvala i predstavila se, a ona mi bezobraznica jedna prekinula dok nisam ni izgovorila zašto je zovem.
Umirali smo kad smo skontali kako nekoga mogu izluditi i nanervirati samo tim što se predstavim. Ma glupa je, ne zna šta propušta možda bi napokon vidila da nije smisao života smo knjiga od tisuću strana i spavanje u sobi. Tribam li napominjat kako smo naredni sat vrimena pokušavali dokučiti kakve zabave organizira ili posjećuje Anita? Kad samo skontam kakve nas gluposti mogu zaokupiti.
Još jednom sam se uvjerila kako je ona da rakija sve liječi istinita. Cilu večer nisam pomislila na to kako već sad imam sigurna tri ispita i da neću imat pola drugog miseca slobodno kako sam kontala. Uopće nisam ni primjetila ovo čudo od gipsa na ruci, a da ne govorim kako mi se po glavi nisu motali nikakvi problemi iz prethodnih miseci.
Sutra dan inače razbijam glavu o zid i govorim kako nikad više neću pit, al mi je bar u tom trenutku odlično.
