Dnevnik jedne brucošice: Moja nespretnost će me glave doći
Zovem se Nera i dolazim iz Širokog Brijega. Ove godine sam upisala novinarstvo u Zagrebu pa sam napustila svoj rodni grad. Svaki dan doživim nešto novo i uzbudljivo stoga sam odlučila pisati dnevnik koji dijelim s vama. Zašto? Kako biste shvatili da svi imaju problema, ali i to da za svaki problem postoji rješenje.
29. studenog 2012.
Tek sam tri dana sama u stanu i već sam pokvarila sve šta se pokvarit moglo. Kako nikad prije nisam usisavala vjerojatno sam usisavač malo jače potegla pa je crko. Prvi put sam sama upalila mašinu za robu a kad sam tribala to lipo razgrnut šlag me strefio. Sad imam toliko sive robe koja je prije bila bjela il bež.
U pomoć mi je došo Žac koji mi je doslovno nacrto kako prati koju robu, koliko stupnjeva i šta s čim smim stavljati. Malo mi je splasla euforija oko samostalnog života. Reko mi je da više ništa po prvi put ne radim sama nego nazovem nekoga ko ima pojma o životu ili tražim pomoć jer me gips ometa. Priznajem da sam smotana za te kućanske poslove, al virujem da ću sve to brzo svladat.
Inače ne minjam brzo mišljenje al sam sinoć skontala kako se ne isplati trudit oko nečeg što je na klimavim nogama. Sinoć sam definitivno raskrstila s Ivanom za sva vrimena. Što ga više upoznajem to mi više stvari kod njega smeta.
Razlog sinoćnje svađe je bio taj što je gospodin izjavio i stalno tvrdio kako bi bez njega bila izgubljena, koliko je on meni pomogo u zadnje vrime i još slične gluposti. Meni je pao mrak na oči i samo sam mu rekla da se gubi iz stana i da mi se više ne javlja. Nisam imala više živaca, a u svakom slučaju je bolje ispuhat se nego puknut. Ovaj put sam zacrtala kako mirenja nema i ne triba mi dolazit prid oči.
30. studenog 2012.
Osjećam se ko da mi je cila gromada pala sa srca, odlično se držim bez onog debila, još jedan kolokvij sam dobro napisala, a danas nisam još nijedan aparat pokvarila. Večeras je kod mene party useljena, kad ga već Žac nije imo onda ću bar ja to napravit kako spada.
U tramvaju dok sam se vraćala s faksa opet sam doživila neugodnu situaciju. Priko puta mene je sido neki čovik srednjih godina i iz sveg glasa viko kako je Zagreb pun lopova iz BiH koji kradu pravim Hrvatima poso, varaju državu i kako je on na ulici zbog njih.
Iako ga nisam previše doživljavala nisam se smila javiti na Jelenin poziv jer sam mislila da će ubit boga u meni ako skonta da sam iz Hercegovine. Ko da mi to nije bilo dovoljno, došla sam u Konzum di sam izabrala što ćemo večeras pit i smotana kakva jesam, još sa defektnom rukom, korpom sam razbila četri boce vina.
Moš mislit da je bio Ribar il neko od par kuna, nego sam na blagajni ko najveći baksuz iskesala 300 kuna, plus ono što sam svakako tribala uzet. To je reć pehist. Najbolje mi je da neko vriem ne izlazim iz stana, bar dok mi druga ruka ne bude u funkciji, što ne isključuje mogućnost da ću se zapalit ili polomit u stanu.
Iako sam pozvala svega desetak osoba koje znam, kad sam iz dnevne otišla u kuhinju po još pića skontala sam kako za stolom side meni potpuno nepoznate osobe. Ja ko pravi domaćin odlučim saznat ko mi se ušuljao na tulum nepozvan pa otkrijem kako su mi to susjedi kat iznad mene koji su se tili upoznat samnom pa eto malo naletili.
Na kraju sam sidila s njima priko sat vrimena. Tad sam polila crno vino po bjelom tepihu i sama sebi čestitala na nizu poteza kojima uništavam sve šta mi dođe pod ruku. Jednog će me dana moja nespretnost doć glave. Susjedi su inače iz Rijeke i frendovi su još od osnovne škole Josip, Lea i Daniel. Super što imam nekog normalnog u zgradi, a sad znam koga zovem ako izazovem požar.
Rekli su mi šta ko studira i koja su godina, al tih se detalja baš ne sićam al šta onda, saznat u drugi put.
