Dnevnik jedne brucošice: Na mom faksu dijele ocjene po ljepoti rukopisa
Doselila sam se iz Širokog Brijega u Zagreb, gdje sam upisala novinarstvo na FPZG-u. Budući da volim pisati te da ću jednog dana postati novinarka, odlučila sam zapisati sve što mi se događa kao brucošici. Moje ime je Nera, a ovo je moj dnevnik koji dijelim sa svima vama.
10. travnja 2013.
Jučerašnje pisanje kolokvija vjerojatno je bilo najzabavnije koje sam ikad mislila da ću doživiti. Jedino što smo tribali naučit bilo je 18 pitanja čiji su odgovori bili svega par rečenica. Naravno da 90 posto studenata ni to nije naučilo nego su odlučili prepisivati ko i ja.
Sva srića pa nas je čuvo neki zbunjeni asistent koji je sigurno jedno 100-njak puta tihim glasićem prozborio ‘Molim vas nemojte tako očito prepisivati’. Doslovno nam je govorio da čisto iz poštovanja prema njemu držimo mobitele i skripte ispod klupe pa bar ako neko uđe u dvoranu da ne vidi kakav je kaos nastao.
Čisto iz dosade valjda je primistio mene i još jednu curu na katedru di je tek počela zabava. Kako nijednom niije pogledo prema nama, kad smo sve prepisale i još provjerile jedna s drugom odgovore, onda smo onima koji nisu pripremili šalabahtere s katedre prstima pokazivali za koje pitanje triba koji odgovor zaokružiti. Osim što smo svi umirali od smjeha, nekako smo se svi povezali i niko se nije obaziro jel pored njega sidi frend ili potpuno nepoznata osoba.
Asistent nam je na kraju reko da se ne nadamo kako ćemo svi imati 5, jer bi bilo sumnjivo da se kolokvij rješi sa 100% odlučnim uspjehom nego da će neko ipak dobit 4 ili 3, ali niko ispod. Zamolio je da se ne bunimo koga zapanu niže ocjene, a kako će odabrati te baksuze, nije nam poznato. Svi smo pretpostavili da će možda gledat ko ima lipši rukopis.
13. travnja 2013.
Kad sam otvorila studomat i vidila da sam ja dobila 5, a Krešo 3 počela sam ga klocati kako je baksuz na kvadrat i da očito jako ružno piše. Malo sam mu išla na živce al na kraju se i on počeo smijat svojoj ‘tužnoj sudbini’.
Poslje predavanja otišli smo svi kolektivno na kavu i bilo mi je malo neobično jer sam skontala da Krešo muti nešto s Majom (nekom nevidljivom curom iz Siska). Iako je naš dogovor osto na tome da smo popularno zvani prijatelji s povlasticama i ništa više od toga, malo me zabolilo vidit ga u prisnom odnosu s drugom curom.
Ajd bar da je izabro neku za kojom bi se i ja sama okrenila, nego izgleda ko živi kostur sa čudnom frizurom, ako se tako može i nazvati. Totalno je bezlična i povučena, a znam da to inače nije njegov tip. Možda sam ja to i umislila al normalno da to neću samo tako izignorirati nego moram pročačkati da saznam o čemu se tu točno radi.
Kad su me pustili iz bolnice nakon potresa mozga, rekli su mi da obavezno dođem na kontrolu – e to sam već bila u stanju izignorirati jer mi je bilo bitnije otić izbušiti jezik što mi je oduvik bila želja. Vidila sam da se dobro osjećam pa nije bilo potrebno da se opet smucam po bolnici.
Na Trešnjevci sam otišla u tattoo studio i hrabro ispružila jezik. Samo bušenje me uopće nije bolilo, al zato sad ne mogu ni gutat ni pričati. Navodno se triba to brzo smiriti al se meni jezik uduplo i nenormalno boli. Ajd ako ništa bar svi oko mene uživaju jer mi se komunikacija svodi na nekoliko riječi napisanih na papiru.
