Dnevnik jedne brucošice: Na što su sve studenti spremni
Doselila sam se iz Širokog Brijega u Zagreb, gdje sam upisala novinarstvo na FPZG-u. Budući da volim pisati te da ću jednog dana postati novinarka, odlučila sam zapisati sve što mi se događa kao brucošici. Moje ime je Nera, a ovo je moj dnevnik koji dijelim sa svima vama.
25. svibnja 2013.
Ako vam ikad itko kaže kako je teško biti student slobodno zanemarite izrečeno, bar kad je u pitanju FPZG. Jučer sam na kolokvij iz Metoda istraživanja poslala Jelenu koja je sve prepisala sa svog mobitela. To smo dogovorili kad se ona hvalila kako uvik sve uspije prepisati, a ja onako u tome i nisam baš najbolja.
Ne znam šta nam je bilo u glavi, al smo tad mislile da je to sasvim normalan potez i bile smo uvjerene da nas niko neće uhvatiti u prevari, a na kraju je tako i ispalo. Naravno da nije bilo nikakve provjere niti usporedbe slika na indexu s licima prisutnih studenata. Kako sam bila uvjerena da ću pasti taj kolokvij, znala sam da nemam šta izgubiti.
Sve do zadnjeg trena Jelena je bila jako mirna i samouvjerena, al je u zadnjih 15 minuta počela osjećati kako će od nervoze pasti nesvist, odvela sam je u mali kafić do faksa, GP di je popila dva pelina da se ohrabri. U dvoranu je ušla s Krešom koji nam je jedno mali milijun puta ponovio kako nismo normalne i da ćemo nagrbusiti svi od reda.
Dok je trajao kolokvij ja sam sidila na ogradi priko puta faksa i razmišljala šta će biti ako je skontaju. Kako se radi o predmetu čija se literatura sastoji od podjela određenih podjela pod podjelama nisam imala živaca to učiti. Nakon 40-ak minuta izašla je Jelena sila pored mene, zapalila cigaru iako ne puši i rekla: ‘Upravo sam ti osigurala jednu debelu peticu’. Ne moram ni napominjati kako je i meni i njoj pao kamen sa srca, al malo stresa dobro dođe, čisto da se ubije monotonost života.
30. svibnja 2013.
Sad sam prigledala rezultate kolokvija i s maksimalnim brojem bodova nalazim se na samom vrhu popisa. Da kažem kako sam ponosna na sebe – ne mogu, al sam odredila Jelenu dobro nagraditi.
Kupila sam joj majicu o kojoj priča već tjedan dana al joj je bila preskupa da je sama uzme. Iako je priznala kako je bilo zanimljivo, rekla mi je da mi slučajno više ne padne na pamet moliti je nešto slično.
Jedini koji je znao za našu malu prijevaru bio je Krešo al njemu nije ni na kraj pameti izdati me. Tako da sam bar jedan ispit riješila i sad bi bilo krajnje vrime da se uhvatim knjige ako se planiram na jesen vratiti u Zagreb. Mislim, nisam baš prezadovoljna ovim okruženjem, al je definitivno bolje od onoga šta me čeka u Širokom ako se budem morala vratiti. Zato ću sad stisnuti zube i uzet stvar u svoje ruke.
