Dnevnik jedne brucošice: Praznici koliko ih se sjećam
Zovem se Nera i dolazim iz Širokog Brijega. Upisala sam novinarstvo na FPZG-u, što znači da sam se preselila u Zagreb gdje me čekaju nova uzbuđenja. Volim pisati, a jednog dana ću se valjda baviti novinarstvom, pa sam odlučila pisati dnevnik u kojeg ću zapisivati sve što mi se dogodi kao brucošici.
4. siječnja 2013.
Tek četri dana nakon nove godine sam bila u stanju sist i počet tipkat. Badnjak, Božić i svaki dan do jučer su mi u laganoj magli košto se to dogodilo godinu prije i onu prije i.. valjda zadnjih 6-7 godina.
Kad se stara ohladila od incidenta s borom zamolila me da se ne napijem sa starim i didom za vrime večere na Badnjak jer je prošli put nije imala s kim otić na ponoćku, iako je stari tvrdio da on može, nakon čega je odma zaspo. Naravno da sam obećala da će sve biti kako spada, a nije baš tako bilo.
Počela sam protestrati jer sam morala moliti, jer me i ove godine uhvatio smjeh pa me stara prostrela pogledom i onda nisam mogla nastaviti dalje. Srića da je baba bila ljubazna pa rekla: ‘Pustite dite vidite da se zbunila, ev ja ću nastaviti’. Valjda se moja draga majka nada da ću s godinama ozbiljno shvatiti naše običaje.
Nakon večere svi smo se okupili kod kod Žaca di nam je domaćin izvuko neku čudnu bocu koja je izgledala svakako, samo ne obećavajuće. Budući da se sav fini alkohol čuvo za Božić, mi smo jadni morali to pit. Kad je boca već napola bila prazna, Žacova je stara uletila u sobu da nam kaže kako će nas ubiti njegova baba jer je to rakija kojom ona masira noge.
Pola Božića sam provela u krevetu s polusatnim prekidima kad bi me stari pokušo osposobiti da izađem uživati s njima u najlipšem blagdanu. Onda sam se pridvečer čudom vratila iz mrtvih i izašla vanka sa ekipom iz srednje. U sri noći smo pokušavali naslagati što više piva na moj gips, čisto da vidimo koliko ih može stat, a naravno da ih je više od pola završilo na podu.
5. siječnja 2013.
Dan poslje Božića me nazvo Tome i pito znam li otkud u njegovoj sobi nakićeni bor, a nije iz njegove kuće. Onda mi je prošlo kroz glavu da smo ga pri povratku kući ložili da ukrade susjedu bor što je budala i napravila. Krivo mi je jedino što nisam vidila Tominu facu kad se išo ispričavat i vratit bor u dvorište.
Za novu nismo imali nikakvih posebnih planova jer nismo tili napravit kaos ko u vikendici, di smo dobili zabranu prilaska, pa smo divljali po trgu i onda se svi pokupili u Kristininu kuću. Tamo smo nastavili u istom ritmu, a kad su joj došli starci navalili smo na njih da piju s nama. Ljudi su se oduzeli i jedno stotinjak puta rekli kako bi tribali, da su normalni roditelji zabranit Kiki da se druži s nama. Stara joj je mortus pjana zaspala u naslonjaču, a stari se nije dao do zadnjega.
Ujutro kad sam se probudila dočekala me obitelj za stolom s upaljenim svićama da zajedno ručamo (ili ja doručkujem) kad su me klocali što smo uništili jadne Kikine starce. Taj dan mi je osto u pamćenju po najgorem mamurluku u mojoj povjesti. Imala sam osjećaj da neko sidi iza mene i lupa me čekićem po glavi.
Mala sestra se pravo zabrinula za mene i stalno mi sipala vode u čašu govoreć kako se seka prehladila i tiba joj tekućine da ozdravi. Nisam se imala snage ni nasmijati.
Stara mi je uputila njenu najpopularniju rečenicu: ‘Dokad ti misliš ovako?’, našta ja nisam imala neki smislen odgovor i samo im obznanila kako ću vjerojatno ranije za Zagreb nego što sam planirala.
