Dnevnik jedne brucošice: Što te ne ubije, to te ojača
Zovem se Nera i ove sam godine prvi put napustila Široki Brijeg te došla u Zagreb. Upisala sam novinarstvo jer je pisanje moja velika strast, a iz istog razloga odlučila sam voditi dnevnik u koji ću zapisati sve ono što ću doživjeti kao brucošica.
20. siječnja 2013.
Već je nedilja, a ja nisam počela učiti za ispite iako sam imala plan do sad prić masu knjiga koje zure u mene po cile dane. Bar sam sredila sa svim profesorima da se pojavim uopće na roku, osim s Kursarom, kojeg ostavljam za dogodine, šta sad nije mrtva glava. Uvik starcima mogu prodat priču ‘jedan ispit gore-dole’.
Jučer me Krešo pito jel sve ok samnom i zašto se ponašam čudno. Šta da mu kažem? Al moram priznat da mi je sekunda falila da ga samo upitam jel muško il žensko u vezi, sva srića pa sam se nekako uspila suzdržat. Trudim se ne razmišljat o tome, a zaposlila sam tim specijalaca (Žac, Kike, Jelena i susjedi Josip i Daniel) koji imaju samo jednu zadaću, a to je smišljat načine na koje ćemo se zabavljati da misli zaokupim nečim drugim.
Svjesna sam da ću jednom morat zvati i gosodina dotičnog, jer neće popušit priču kako ga ne izbjegavam, al to ću planirat kasnije. Uz svu muku koju prolazim, bar imam jednu svjetlu točku u životu, a to je činjenica da u trećem misecu idem tjedan dana u Italiju s kod ujičevke. To bi tribo biti pun pogodak jer smo nas dvi u kombinaciji ravne kaosu.
Kad sam starcima priopćila svoj plan nisu zvučali baš oduševljeno, al sam sigurna da će ih ujko nagovorit i da će me pustiti, zapravo ne pustit nego prihvatit to da idem. Stari mi je usri razgovora uspio podvuć da mi je pametnije usmjerit pažnju na faks a ne tražit nove države u kojima ću raditi sranja.
22. siječnja 2013.
Priko puta mene živi neka starica koja me danas prvi put srila u liftu i počela pričat o tome kako je bole kosti i nabrajati povjest mnogobrojnih bolesti koje su eto baš nju napale. Ne bi to bila tolka tortura, da se lift nije zaglavio, pa sam bila osuđena slušati njen monolog puna dva sata. U međuvremenu su susjedi odlučili nekom metalnom polugom razdvojiti vrata kako se nebi pogušile unutra.
Nakon pola sata provedenog u metar sa metar lagano mi se počelo vrtit u glavi i već sam vidila kako ću tu i umrit. Najžalosnije je što se bakica uopće nije obazirala na mene i činjenicu da mi oči rade kolutove i da sa ja na samom rubu ludila. Kad sam čula lupanje i znak da nas neko spašava tresla sam se od nervoze i straha. Čula sam kako neko iz vana govori: ‘Požurite jer će Neru dokrajčit napad panike’.
Ponekad imam osjećaj koda prepričavam radnju nekog filma, a ne svoj jadni i žalosni život. A kažu da neće grom u koprive, pa tako da sam preživila i tu muku. Kad smo napokon bili na hodniku, Josip je umiro od smjeha, što meni uopće nije jasno jer je situacija bila ozbiljna, al valjda nisam imala kapi krvi u sebi pa sam se stopila sa zidom. Kad sam skontala kako je baba nastavila kukati jer je bole kukovi, onda sam se od jada i ja opalila smijat jer sam pokušala dokučit jel ona opće bila svjesna da smo bili zarobljeni u liftu.
Ispostavilo se da je ona skroz senilna i da joj nije bilo ništa čudno. Na kraju se pokupila opet u lift i otišla u svoj stan, ko zna di je tribala otić i zašto je izlazila iz stana. Ja znam samo da sebi nisam došla još naredni nekoliko sati.
Za divno čudo onda sam uzela knjigu i počela rješavat stranicu po stranicu. Et da sam znala kako će me to motivirati na učenje, zatvorila bi se ranije u lift. Vidit ćemo do kad će me to držat, al bar za početak sam zadovoljna što sam skinila prašinu s korica. Sad kontam šta neko misli pod onim ‘Što te ne ubije to te ojača’.
