Već sam dva mjeseca u Zagrebu gdje sam upisala novinarstvo na FPZG-u. Došavši u novu sredinu i među nove ljude odlučila sam bilježiti sve ono što mi se dogodi. Zovem se Nera, a u mom dnevniku možete pročitati što sam sve proživjela kao brucošica.
17. prosinca 2012.
Napokon je stigo dan kad sam se počela pakovati i poletit svojoj kući. Stara me je nazvala kako bi mi objasnila da se ne tribam bojat jer me ove godine neće tirat da joj pomažem oko kolača. Vjerojatno je žena do sad shvatila kako zbog mene samo radi dupli poso jer mi to meckanje kolača ne ide baš od ruke.
Valjda me ponila ova osvjetljena atmosfera po gradu pa jedva čekam doć u Široki kako bi se smijala žalosno nakićenom kvazi boru na trgu. Dok se svugdi svake godine bor povećava i broj lampica raste, kod nas je valjda običaj da se iz godine u godinu ukrasi što gori bor a nakita je u tragovima jer se polupa i pokrade sve do one visine dokle mogu dohvatit prolaznici. Al nema veze, opet svi uživaju u božićnom ozračju.
Došla ja na kolodvor i čekam bus, a njega ni na vidiku. Niko na informacijama nije znao kad triba doć pa se nisam usudila micat s perona. Nakon nekih sat vrimena napokon je stigo, a ja sam to vrime slušala dvi babe kako cilo vrime nagađaju zašto ga nema i veselile se svakom busu koji je došo iako nije bio naš.
Put je bio relativno zanimljiv jer smo svako malo stajali kako bi vozač udario u neki dio da se bus nebi ugasio. Do mene je sidila žena s dječakom koji je cilu vožnju valjda pokušavo naučit neku božićnu pjesmu, al na moju žalost nije mu najbolje išlo. Naravno da sam ja zaboravila slušalice, a to dite je imalo toliko energije da se tek nakon par sati umorilo i zaspalo.
S kolodvora sam došla sa starom, a čim sam izašla iz auta jedva sam dočekala da ugledam Jopu koja je za božićne praznike hipnotizirana pustim svjećicama. Ugledala sam je kako spava ispod bora jer je niko ne smi dirati dok tu ne zaspe, pa je onda starci pribace u krevet. Pribacila sam koju sa starim i otišla u krevet.
19. prosinca 2012.
U Zagrebu mi najviše nedostaje moj ogromni krevet iz kojeg se neopisivo teško dići. Čim sam se probudila u kuhinji sam zatekla staru punu brašna kako s kuhačom leta ko muha bez glave. Bilo mi je žao takvu gledat pa sam odlučila opet probat pomoć jer se kod nas svake godine napravi 15 vrsta kolača i još brdo hrane.
Tako ja mutim neku kremu i sva ponosna jer sam u kuhinji pola sata i još ništa nije krenulo po zlu. Kad se Josipa probudila dotrčala je do mene i nije se odvajala cili dan. Jedva sam je navečer nagovorila da gleda televiziju samo da se ja uspijem spremiti i izgubiti iz kuće dok me ona ne skonta. Inače čim vidi da se šminkam opali plakat jer zna da negdi idem.
Dogovor je bio popiti kavu u gradu, al okupila se stara ekipa pa jedna, druga, treća piva i malo se zalomilo. Jedva sam ja dotrala auto do kuće, al valjda imam više sriće nego pameti stigla sam u jednom komadu. Dok sam pokušaval što tiše uć u svoju sobu, zapela sam za jaslice i srušila cili bor. Od muke sam počela plaka jer sam zamišljala majkinu facu kad vidi nered.
Koliko sam mogla toliko sam i počistila i uspravila sam bor na kojem je ostalo par kuglica. Napisala sam poruku na papiru, kako ću ujutro ić do trgovine kupit nove ukrase, na kraju se ispričala i zaspala na kauču. Kad sam se probudila bila sam u sobi, nemam pojma kako, i nikoga nije bilo u kući.
Ugledala sam poruku na mobitelu od stare di mi je napisala kako je ona otišla po nakit, a u nastavku je stalo ‘DRUGI PUT NE PRILAZI BORU NEGO PRAVAC U SOBU, A ZAPINJEŠ I TRIZNA PA KAKO NEĆEŠ PJANA’.
Praznici su odlično započeli, strah me i mislit šta će bit do kraja jer sam tu priko dva tjedna.
