Dopisi sa Save: Friški dojmovi iz friško obnovljene sobe
Za neke je studente današnji dan iznimno dugo trajao. Mjeseci čekanja da obnove domova budu gotove, subvencija koja pokrije trećinu stanarine jer su stanovi poskupili, teorije zavjere oko radova, poskupljenje domova i najave protesta… Sve je gotovo. Barem smo tako mislili kada smo skupili onoliko stvari koliko stane u jedan kofer i ruksak i doklipsali po ovom snijegu do Studentskog doma ‘Stjepan Radić’ od milja zvanog ‘Sava’.
Galerija 5 Fotografija
Otvori
Otvaram oči i prvo što vidim jest poluspakirani kofer i hrpa stvari koja čeka da ih se pokupi i prenese u novi dom, na Savu. Okej, prvo kava.
Plan je bio u sat vremena skupiti sve svoje stvari i na dulje vrijeme zatvoriti vrata malog stana za dvije osobe, u kojem nas je bilo ravno troje, mahnuti voljenoj Trešnjevci iz busa i pokušati uspješno obaviti useljenje u dom. Problem je bio što se u tri mjeseca nakupi zbilja puno stvari i nije bilo moguće sve ponijeti odjednom. Eliminacija, vojni stil, nosi se samo najnužnije. Posteljina, knjige i čokolada. Krizne situacije zahtijevaju krizne mjere.
Nakon 20 minuta borbe s koferom sam otišla u avanturu života. Tri stanice busom udaljenu.
Okej, tu sam, valjda. A što sada?
Ovaj snijeg je baš pao u nezgodno vrijeme. Kao da ravnoteža nije dovoljno zajebana stvar pa još moram paziti i na kofer koji zapada u snijeg svaka tri metra. Ali ništa nije bilo bitno kada sam među svom silom zgrada vidjela brojeve paviljona u gej friendly bojama i shvatila da sam na pravom mjestu. I to bez Google Mapsa.
Budući da nigdje ne piše kako se točno useliš u dom, najlogičnije je bilo otići do blagajne jer bi valjda tamo trebale biti nekakve upute. Plus, nisam znala točno gdje se nalazim među svim tim paviljonima, pa sam sistemom ‘idi cestom, ne možeš fulat’ najprije nabasala na blagajnu. I dobro da jesam.
Oni koji nisu rezervirali sobu najprije idu do sobe ‘unutra pa lijevo’ (tako su meni objasnili, nemam pojma kako se zove ta soba) što je doslovno kroz vrata pored blagajne i prva ogromna otvorena vrata lijevo gdje je red ljudi i dvije osobe koje nešto rade. Ondje pokažete da vam je liječnik rekao da niste zarazni, pokupite inventar, na blagajni platite stanarinu, a u skladištu vas čekaju ključ sobe i posteljina.
Stanarina za siječanj se plaća po danima, a budući da nigdje ne piše koliko je to točno, najbitnije vam je znati da ispadne manje nego mjesečna stanarina. Iako, ako je suditi po prašini koja se diže, nećemo ništa platiti u veljači. #vlaststudentima
Novost ove godine jest što se ne plaća useljenje. Pošteno, budući da ću se sama useliti. I sama nositi teške stvari. I budući da su to studenti sami radili i kada su useljenje plaćali 100 kuna.
E sorry, znaš gdje je 12. paviljon? Ne? Ni ja isto
Sve ceste u domu vode do blagajne, ali ključ je u skladištu. Skladište je kod 12. paviljona. A gdje je 12. paviljon?
Osjećala sam se kao s Marsa pala kada sam čula da moram do skladišta. Ali kada ste student okružen drugim studentima, to uopće nije problem. Zato što su studenti najbolja vrsta ljudi. Pitala sam prvu curu do sebe zna li ona gdje je skladište i bila je izgubljena baš kao i ja, ali nema veze, tražit ćemo skupa.
Nakon sigurno pola sata potrage, utvrđeno je da se skladište nalazi točno preko puta Kineziološkog fakulteta.
Moja sobica, moja slobodica. I moj nered
Najveća sreća mi je bila saznati da sam na drugom katu. Znači malo stepenica. Lijena ja je vrlo sretna.
Druga najveća sreća je bila kada sam napokon okrenula ključ u bravi i otvorila vrata svoje nove sobe. Najiskrenije, oduševljenju nije bilo kraja. Narančasti pod (na svakom katu je druge boje, ako sam dobro ulovila), bijeli namještaj sa žutim detaljima, prekul lampa na radnom stolu i madrac, jastuk, pokrivač i deka još uvijek umotani u celofan. Hladnjak je već uključen, grijanje radi nenormalno dobro, soba miriši onako neugodno zadovoljavajuće na novo i radove. Da, sve je puno prašine, pa se vratite po krpu za pranje i posudu ako ste je zaboravili, ali je veći gušt čistiti nove elemente. Jedino što u sobama nedostaje jesu stolice za radnim stolovima. Budući da svi znaju kako se na krevetu ne uči, već samo za radnim stolom, a to se ne može dok ne dobijemo stolice, ja se neću buniti ako ih ne dobijemo još neko vrijeme.
Šalim se, dajte nam stolice, moram na nečemu sjedit.
Deke, osim što su nove, imaju fensi šmensi ‘SC’ napisano. Možda postanu neki novi modni brend, tko zna.
Ali ništa ne pobjeđuje pano na zidu. Baš sam mislila kako ću i to morati tegliti od kuće, kad ono, prazni pano koji je i veći od onoga kojeg imam i pribadače čekaju na zidu. How cool is that?
Ja sam se udomaćila iste sekunde. Cimerice nema pa sam si uzela za pravo odabrati koju stranu sobe hoću, odjeća je na policama, knjige u ladici (daleko od očiju, daleko od srca) i fotografije na panou. Pismeno su zabranili lijepljenje po zidovima. Napominju da se svako oštećenje kažnjava, a mene je bogme dočekala fleka na zidu. Nema veze, fotkala sam je, ne mogu mi ništa. Jača sam od sudbine.
Okej, nemam stolicu u sobi, ali budite humani i dajte nam internet.
Bliski susret s majstorima i good guy upravitelj
Službeno, domovi su obnovljeni. I nitko neće ostati na cesti, ali neće svaki paviljon još imati svoj party dobrodošlice. Majstori se još uvijek prešetavaju s jednog kraja kata na drugi, svako malo se čuju bušilice i pomalo uznemirujuće lupanje po zidovima. Ali okej, stvari se događaju, radi se još uvijek.
Malo tko se može pohvaliti činjenicom da im je upravitelj spasio život i prije nego su pokupili ključ od sobe. Dobro, možda mi nije spasio život, ali kada si mala, promrzla i zbunjena, spas od ne baš prijateljski nastrojenog kamiondžije izgleda kao spašavanje života. Ukratko, zbog intervencije upravitelja nisam morala micati dvije torbe i kofer koje i ovako teško nosim, već gospodin vozač kamiona nije vozio preko staze za pješake. Bod za upravitelja, keep it up!
Party za useljenje
Ajmo studenti, kad će?
