Kraj kolovoza je stresno razdoblje. K’o fol je još uvijek ljeto, a zapravo svaki put kad zađe sunce znaš da se bliži jesen i da se bliži faks. Ili ti se, još gore, bliže jesenski rokovi jer si na Filozofskom pa si od devet kolegija četiri ostavio za jesen. Dao si tjelesni, to je bitno da upišeš iduću godinu. A kraj kolovoza uvijek znači i pretrpanost na stranicama Studentskog centra jer se napeto čekaju rezultati za studentske domove.
Tok misli najčešće ide ovako:
– Dat ću sve ispite na prvom roku sa super ocjenama da imam više bodova za dom.
– Jebem ti, opet sam pala. Ajde, barem su ove ostale ocjene okej.
– Ali mama, znala sam za više od dva.
– Okej, ako ne dobijem dom, kupit ću.
Za brucoše je to uvijek i dodatna noćna mora. Niti znam što hoću, niti znam što treba, a ni ne da mi se najiskrenije. Ja sam prijavu pustila mami i nekad krajem kolovoza dobila SMS: ‘Upala si u dom.’ Stvarno smo bili sretni, nije isto davati nekoliko stotina kuna mjesečno, ili milju i pol. Plus režije. Caka je bila u tome što sam dobila paviljon koji se obnavljao pa sam morala čekati završetak radova. Kao i stotinu drugih studenata uostalom.
Prošla sam zato i život u stanu i život u domu. Sve to ima svojih prednosti i mana, istina bog, ali za studente je dom vrh. Tko kaže da mu je super u stanu, ili nije ni bio u domu ili laže.
U stanu je lijepo, ali u domu je ekipa
Najveća prednost stana jest što kada se vratite s faksa imate vlastiti mir i tišinu. Ako vam cimer ili cimerica to dopuste, to jest. Ali to je sve. Imate mir za učenje, što vam se zapravo ne sviđa jer vam se ne uči pa vam je draže da ste u domu i da svoje neučenje možete prebaciti na buku iz susjedne sobe, na glazbu iz Roka ili na cimericu kojoj se spavalo pa niste mogli učiti navečer jer ste morali ugasiti svjetlo.
Koliku cijenu imaju taj mir i tišina zapravo? To što vam je mirno u stanu znači i da ste u njemu sami. A to zna biti itekako usamljeno. Usamljeni ste prvi dan faksa kada ste tek stigli u grad i nemate pojma gdje ste i što ste, a kamo li da živite sami sa sobom u malenom stanu. Dok gledate fotografije drugih ljudi kako se druže po domskim sobama.
Prva stvar koju sam primijetila kada sam preselila na Savu jest taj osjećaj zajedništva. Nema moj, tvoj, crn, bijel. Sava je Sava i Sava se voli. Trebaš vino? Imaš za 15 kuna domaće s dostavom u sobu. Trebaš fen za kosu? Ima djevojka dva kata iznad tebe. Trebaš bubreg? Pa od toliko ljudi će se naći netko s tvojom krvnom grupom tko bi preživio s jednim bubregom. Samo jetru nemoj tražiti, nećeš se usrećiti.
Ako ti je dosadno, odeš u čajnu i popiješ kavu s nekim tko već sjedi i pije kavu. Ili još bolje, odeš na dvorište. Od kada je prvo sunce promililo kroz oblake, klupice su pune od jutra. Klupice, beton, trava, bilo što na što možeš spustiti stražnjicu. I pivo. Od ove godine mi prvi znaci proljeća nisu ni laste ni visibabe nego studenti na klupama. Hoćeš frizbi, hoćeš loptu, nogomet, košarku, samo se ubaci. A uvijek netko traži četvrtog za belu. Zapravo sam tek sada dobila želju da napokon i naučim tu igru. Nisam naučila, ali želja je tu.
Higijena je za pizde
Osim nekakve kvazi privatnosti, u stanu imate i vlastitu kupaonicu koju dijelite samo ako dijelite i stan, što je super,
jer znate izvor svake prljavštine. Ne morate se nedjeljom ujutro pitati
što je to smeđe u umivaoniku ili je li higijenski prihvatljivo sjesti
na WC. Ako je zasrano, zasrali ste vi i cimer, nema druge. I vi ćete
počistiti. U domu će zasrati netko drugi, a vi ćete zbog toga pojesti
govno, pobrati neku bakterijsku bolest ili što već ne. Dok ne dođe
čistačica u ponedjeljak ujutro.
Ako vam je baš frka živjeti s činjenicom da se u istom tušu pere cijeli jedan kat, razmišljajte o tome sve dok vam ne postane svejedno. Zna biti gadno, nećemo se lagati, ali postoje mali trikovi. Uvijek se tuširajte u japankama kako biste izbjegli kontakt s bakterijama kao s bivšim na ulici. WC i tuš kabine koji su najbliži vratima se najmanje koriste pa su najčišći. I očistite iza sebe. Da svatko to počne raditi, svima bi bilo ljepše.
Ionako ne znam kuhati. Ni oprat veš. Ajde peglat znam
Ako ste u stanu i niste pri parama i čekali ste objavu rezultata za dom pa počeli tražiti stan u rujnu, teško da ste našli i pristojan stan s okej cijenom i da je blizu faksa i menze. Sad biste odjednom sve. Ali u domu i imaš sve. Doslovno.
Stan je super za one polu-odrasle studente koji vole kuhati i provoditi vrijeme obavljajući kućanske poslove. Ja sam u prvih mjesec dana skoro zapalila stan kuhajući juhu. A dovoljno sam lijena da ponekad ne jedem tri dana jer mi se ne da spustiti iz sobe u domu da odem do menze. Definitivno neću još kuhati ništa kompliciranije od kave. Eventualno tjesteninu. S tunom iz konzerve.
Zato se lijepo preseliš na Savu i imaš sve što ti treba u krugu od 30 metara. Gladan si? Imaš dvije normalne menze i jednu brzu. Bolestan si? Liječnica je odmah pored. Boli te zub? Zubar na istom mjestu kao liječnica. Prljav ti je veš? Okej, možeš poslati busom doma da ti mama opere, a možeš i tu u domu oprat i osušit. I ako to ne znaš sam, pomogne ti teta koja radi tamo. Trebaš nešto kopirati, printati, uvezati? Odmah pored praonice. Ide ti se van? Vikend je od srijede do nedjelje, pa ti vidi.
Nema zajebancije sa stanodavcima
Okej, ja se uopće nisam bavila plaćanjem režija niti ikakvim odnosom sa stanodavcem. Ali znaju biti baš šupci. Pogotovo jer ste studenti i onda misle da vas mogu maltretirati gdje i kako stignu. I koliko sam uspjela vidjeti i čuti, znaju biti baš maštoviti u tome. Od toga da vam ulaze u stan dok vas nema, jer su ‘za svaki slučaj’ ostavili i sebi jedan primjerak ključeva, do toga da vam uzimaju stvari iz stana. Fotografije koje slijede su primjeri iz stvarnog života i uznemirujućeg su sadržaja.
Foto: facebook.com | Screenshot
Frend čiji je ovo status je stvarno imao frku sa stanodavcima. Ukrali su mu mirisne štapiće i lijekove. To je napisao u drugom statusu. I on se sada seli u drugi stan.
Nema toga u domu, a-aa. Imate upravitelja koji je jedna skroz kul osoba. Imate zaštitare s kojima vam je bolje sprijateljiti se ako ćete priređivati tulume u sobi. Ali nije nemoguće sprijateljiti se s njima, dakle to je isto okej. Tu i tamo se javi neki luđak koji dobije nadimak Manijak sa Save, ali ni njega nema već dulje vrijeme (da kucnem o drvo). I imate susjede s kata koje ili volite ili ne volite. Čak i ako se ne slažete, ne biste se slagali ni sa svim susjedima u zgradi ili u kvartu. I niste se slagali sa svim osobama u razredu. Osim ako ste nekome dobro lagali, ili sebi ili njima. Nikakve novosti ili situacije koje nisu tipično ‘životne’.
Once you go black, you never go back
Bolje bi bilo ‘Once you go Sava’, ali to mi se ne rimuje. U biti, tko god proživi Savu se najčešće želi vratiti. To dokazuje i Facebook grupa u kojoj je ogroman broj ljudi koji su ikada bili dio Save. Prošli vikend je tako dečko tražio da dođe kod nekoga na Noć palačinki jer više ne živi u domu, ali želi sudjelovati.
Ja sam tu tek nekoliko mjeseci i već sad ne želim tražiti stan. Ni za jesen ni za kad (ako?) završim faks. Rokovi se polako bliže, vrijeme je da se vratimo na točku broj jedan i skupljanje bodova za dom.
U borbi stana protiv Save, Sava će uvijek pobijediti.
