Druženje u kafiću studentice dovelo do Rektorove nagrade: ‘Stalno smo pogledavali mobitel’
Studentice Paola Huljić, Željana Čelić i Lucija Huljić, među dobitnicima su ovogodišnje Rektorove nagrade. Na ideju za pobjednički rad došle su u kafiću gdje su, tijekom zajedničkog druženja, shvatile da stalno pogledavaju na mobitel.
Foto: Unsplash
Ove godine ukupno je 100 radova u pet kategorija dobilo Rektorovu nagradu, a među njima je i rad studentica na Fakultetu hrvatskih studija, Paole Huljić i Željane Čelić te studentice Učiteljskog fakulteta, Lucije Huljić.
One su, naime, udružile svoje snage i odlučile napraviti rad ‘Mobitel kao nužno sredstvo za vezu sa svijetom? kvalitativno- kvantitativni pristup‘ te tako pokušati objasniti što točno stoji iza toga da ljudi svako malo pogledavaju svoje mobilne uređaje.
‘Sjedile smo na kavi…’
– Sjedile smo na kavi te smo za vrijeme zajedničkog druženja stalno pogledavale na mobitel. Osvijestile smo to te smo tako došle do ideje da istražimo zašto imamo tu potrebu odnosno barem da neke uzroke istražimo. Razmišljale smo o mogućim razlozima te konačno spoznale da strah od propuštanja zasigurno ima neki utjecaj, objašnjavaju nam studentice.
Strah od propuštanja (Fear of Missing Out)
Cilj cjelokupnog rada ovih triju studentica, upravo je bio ispitati izraženost ovisnosti o mobitelu, straha od propuštanja i osobina ličnosti te njihovu međusobnu povezanost. U tu je svrhu, na temelju fokusne grupe i nakon provođenja faktorske analize, oblikovan instrument o percipiranim uzrocima, posljedicama te čimbenicima povezanima s korištenjem pametnih telefona.
Dobitnice Rektorove nagrade. Foto: srednja.hr
Rad su dorađivale do zadnje minute
Nakon toga, provedeno je i kvantitativno istraživanje u kojem su sudjelovali studenti različitih sveučilišta i veleučilišta u Zagrebu. Na koncu je utvrđeno da se razina ovisnosti pametnim telefonima može predvidjeti na temelju ekstraverzije, emocionalne stabilnosti, straha od propuštanja te rezultata na četirima subskalama novog instrumenta.
– Započele smo s radom u desetom mjesecu te smo ga dorađivale do zadnje minute prije predaje. Najviše vremena bilo nam je potrebno za organiziranje istraživanja te usavršavanje ideje. Iskreno, nagradu smo očekivale, jer smo se zaista posvetile radu i u njega se uključile u potpunosti. Rekle bismo da smo čak uložile više truda u rad, nego li na samo studiranje, kažu nam studentice.
Usprkos tome, kažu da bi i dalje bile zadovoljne i ponosne čak i da nisu osvojile Rektorovu nagradu, prvenstveno zbog toga što su stekle nova iskustva i jer su uopće došle do te ideje. Ističu i kako su, uz sve to, stekle i dosta praktičnog znanja koje će im dosta pomoći u daljnjem studiranju i u životu.
