Država potiče ilegalno iznajmljivanje stanova, a prodaju nam to pod brigu za studente
Studenti od sada mogu dobiti subvenciju za smještaj u stanu čak i ako nisu prijavljeni. To će nekima od njih puno pomoći, ali nosi i ozbiljne posljedice. Groznu mjeru koja je u prvom valu provedbe doživjela fijasko naša država je oživjela učinivši je još groznijom. Ubuduće ne da možemo očekivati, između ostalog i ovim uvjetovano povećanje cijena najma, već i izostanak pada ilegalnog iznajmljivanja stanova. Sve ono što želimo spriječiti – preskupe, pravno neregulirane, neoporezovane stanove i siromašne, nezaštićene studente u njima. Sve to sada potiče naša država, sve pod egidom brige za mlade i njihovu budućnost.
Ilustracija: Unsplash
Ne trebate biti istaknuti stručnjak da biste uvidjeli kako nešto ozbiljno ne valja s domaćim tržištem najma stanova. Gotovo svi veći, i za nas posebno bitni – studentski gradovi – imaju isti problem. Cijene su otišle nebu pod oblake. Plaće su se povećale, standard je bolji, ali ne dovoljno da uhvati korak s rastom cijena i inflacijom.
Tvoje je samo da učiš… i radiš tri posla
Rijetki si studenti danas mogu priuštiti studiranje kako se njega prisjećaju njihova starija braća i sestre. Ono famozno roditeljsko ‘tvoje je samo da učiš i polažeš ispite’ istopilo se. Zaboravljeno je i pometeno izazovima modernog vremena. Postalo je tvoje je samo da učiš… i radiš tri posla. Šalu na stranu, vrijeme u kojem živimo diktira da velika većina studenata, ne preko sezone ili povremeno, nego kontinuirano uz studij radi. To, jasno, ostavlja nemale negativne posljedice u svim aspektima njihovih života – mentalno zdravlje, znanje, kvalitetu studiranja.
No, rad uz studij u nekim je, sve češćim situacijama nužan. Danas je u velikim studentskim gradovima za suživot s jednim do dvoje cimera u stanu koji ima tek ono najosnovnije potrebno izdvojiti i 300 eura po osobi. Kapara, polog, stanarina, režije, troškovi su veliki, a studenti pritom ne dobivaju mnogo. Stanovanje u unajmljenom smještaju dolazi bez gotovo ikakve pravne zaštite.
Moramo pomoći studentima podstanarima…
Kad sam ja studirao, a vidim da je situacija mahom i sada takva, postojalo je jedno nepisano pravilo. Svi smo znali da nas stanodavci neće prijavljivati kao podstanare, a ako se čak i nađe onaj koji će to učiniti, povisit će nam stanarinu. Kao studenti smo se, naravno, uvijek odlučivali platiti manje novca mjesečno, čak i pod rizikom da nam na vrata pokuca policija ili neki porezni službenik kojemu je sumnjivo kome i za što točno uplaćujemo svaki mjesec novac.
To se gotovo nikome nije dogodilo, a 50 eura više stanarine u studentskim danima značilo je puno. Da smo se pobunili protiv tog, veoma nepoštenog i ilegalnog pravila stanodavaca, našao bi druge podstanare. I to je to. Potražnja je uvijek bila velika, ponuda mala, a tržište divlje i neregulirano. Bilo je samo pitanje vremena kad ćemo doći do današnje situacije gdje sasvim ozbiljno moramo razmišljati o mjerama kojima bismo pomogli studentima podstanarima.
…ali ne ovako
Moramo, ali ne razmišljamo. Vladajući su slavodobitno objavili kako će davati jednokratne subvencije studentima koji su podstanari. Kad se sve zbroji, zaključili smo, to je nekih dvadesetak eura mjesečno. Nije ni prije dva desetljeća bilo dovoljno za mjesečni džeparac, a kamoli danas kao ikakva iole ozbiljnija pomoć studentima koji zbog visoke cijene najma ne uspijevaju baš skrpati kraj s krajem.
Pravi je debakl te mjere došao čim se krenula provoditi. Tako se na javne pozive prijavilo toliko studenata da ne čini niti polovinu iznosa koji se dijeli. A onda od tog broja je još gotovo pola otpalo. Jer na neki način nisu zadovoljavali uvjete. Rekli smo tada, prisjetimo se, kako su ovi džeparci – jer upravo to i jesu – vatrogasna mjera, pritom loša i neučinkovita. Nalik APN-u mogla bi dovesti do još većeg poskupljenja najma, a velik broj studenata se ne može prijaviti jer nisu prijavljeni kao podstanari.
U nekoj serioznoj demokraciji vlasti bi se zabrinule. Pa zar toliko mladih živi u neprijavljenim stanovima? Zašto pristaju na to? Koliki je stvaran broj ljudi u danom gradu? Zaostaju li neke usluge ili politike obuhvatiti sve ‘ilegalce’? Kako regulirati tržište i prisiliti stanodavce da propisno iznajmljuju stanove? To su samo neka od pitanja na koja postoje odgovori i koja bi netko trebao postaviti. No, ta pitanja se ne postavljaju.
…ni ovako
Ne. Naša država umjesto je toga odlučila ponovno objaviti poziv za dodjelu novca, a da pritom ukine uvjet prijavljenog boravišta. Studenti tako sada koji u Zagrebu studiraju no, na papiru, tu uopće ne stanuju, mogu dobiti novac za život u podstanarskom stanu. Mnogima od njih će zasigurno pomoći, a ostaje nam tek za vidjeti koliko će stvarno subvencija biti podijeljeno. No, ovakav potez naših vlasti ima svoje posljedice.
Ovo je još jedan u nizu, no prvi ovako direktan tapšaj po ramenu svim stanodavcima koji krše zakone i zatajuju porez iznajmljujući svoje stanove studentima bez ikakve prijave, ugovora ili pravno uređeno međuodnosa. Naša država, dakle, ovim potezom podržava sve one koji su odlučili zaobići i ovih tek nekoliko slabih regulacija koliko ih imamo u pogledu najma nekretnina i podstanarstva.
Groznu mjeru koja je u prvom valu provedbe doživjela fijasko odlučili su oživjeti učinivši je još groznijom. Ubuduće ne da možemo očekivati, između ostalog i ovim uvjetovano povećanje cijena najma, već i izostanak pada ilegalnog iznajmljivanja stanova. Sve ono što želimo spriječiti – preskupe, pravno neregulirane, neoporezovane stanove i siromašne, nezaštićene studente u njima. Sve to sada potiče naša država, sve pod egidom brige za mlade i njihovu budućnost.
*komentar je stav autora i ne odražava nužno stavove redakcije
